Velika je rijetkost u katalogu Slušaj najglasnije naletjeti na izdanje autora koji nije s ex-Yu područja. Baš se i ne sjećam kad se to zadnji puta desilo ako se u taj fah ne utrpaju naši gastarbajteri ili friška dijaspora koja se okupila u neke bendove-projekte s domicilnim glazbenicima dotičnih zemalja u koje su se doselili. Možda je zadnje takvo izdanje bio simpatični EP Ebola Bing Du 2013., no nisam najsigurniji da li je i tu riječ o nekom projektu dijaspore ili originalnog strangera. Međutim, ovo izdanje je posvemašno 100% inozemno i to američko! I ne bilo kakvo. Beowülf je kultni bend iz kalifornijskog Venice Beacha, predgrađa Los Angelesa. Mnogi mu pripisuju dužno poštovanje da je definirao ranih 80-ih američki crossover Venice scene zajedno sa Suicidal Tendencies, Los Cycos, Neighborhood Watch, Excel, Uncle Slam i No Mercy. Svi oni su svirali mješavinu hardcorea, skate punka, metala i thrasha. Ime su si uzeli po grafitu kojeg su 1983. vidjeli na jednom zidu. Skraćenica imena je BWF, a od osnutka 1980/81. do tada nosili su ime Black Sheep. Kroz turbulentnu karijeru uspjeli su se održati do današnjih dana mada su imali petogodišnju pauzu (1995-2000) kada je jedini originalni član Dale Henderson (vokal, gitara) praktički isti bend prekrstio u Kool-Whip jer je basist Paul Yamada 1995. umro od overdosea. Beowülf nikada nije uspio ostvariti neki značajniji tržišni uspjeh sa 6 studijskih albuma koji prikazuju različite faze od ranog crossovera, preko thrasha, tipičnog heavyja, sve do hardcore punka i post-hardcorea. Interesantno, diskografski su se prvi puta pojavili 1985. kompilacijom "Welcome to Venice" na kojoj su uz njih prisutni tadašnji lokalni akteri - Suicidal Tendencies, Excel, Los Cycos i No Mercy. Debi album "Beowülf" objavili su 1986. za etiketu Suicidal Records koju je pokrenuo Michael Allen Muir, frontmen Suicidal Tendencies, a zvučao je poput spoja upravo Muirovog benda i Motorhead gdje je Henderson pjevao na Lemmyjev način, a drugi album "Last My Head... But I'm Back on the Right Track" (1988) je izašao za Caroline Records podetiketu Virgin u početku specijaliziranu za progressive rock i jazz koju je vodio osobno Richard Branson. Kasnije je i on sam popustio dozvolivši rock, metal, punk i hip-hop izvođačima da objavljuju materijale (Swans, Killing Joke, Primus, White Zombie, The Misfits, 50 Cent...). Nakon brojnih promjena postava 2011. se desio značajan raskol koji je deceniju i pol pratila nesretna karizma Yamade: Henderson je često mjenjao basiste u potrazi za adekvatnim instrumentalistom sve dok mu se nije pridružio Christian Olde Wolbers iz Fear Factory s kojim je i snimljen ovaj šesti po redu studijski album "Jesus Freak".



Prvotno objavljen 2011. u d.i.y. izdanju, "Jesus Freak" je poput svih ranijih nesretno tretiranih prošao neprimjećeno. Čak se može pronaći sasvim pogrešno konstruiranih opaski da je riječ o hard-rock/ heavy metal albumu, međutim mnogo ovdje toga miriši na starinski post-hardcore u rangu žestokih Fugazi, a i sam Hendersonov vokal povremeno podražava visoke krikove Ian Mc Kayea. Kao što se redovito u opusu benda žanrovski šaralo s metalom, punkom i hardcoreom, tako su i ovdje performansi teško definirani. Uz Hendersona na gitari je još i Stephan Mark Anthony; obojica preferiraju kombinacije metal i punk riffova, kao i povremene 'catchy' intervencije na driverske basove Wolbersa i žestoki tempo bubnjara Rich Rowana koji je točno na pola puta između heavy galopa, blastbeatova i hardcorea osobito u pjesmama "In captivity", "Madman", "Righteous, righteous" i "13 past the hour". Naslovna "Jesus freak", "Front door smokin'" i završna "Anything" spadaju u skupinu blisku Fugazi referencama, a u nekima se uz taj teže razlučivi faktor da li se radi o metalu ili post-hardcoreu pronađe i kompleksnijih aranžmanskih zahvata poput "Sunday (killer comez home)" ili u baladičnoj "Bitter song". Umjerenijeg tempa "Just passing through" opet je uronjena u gothic, tako da nema striktnih načela u pogledu glazbenog i žanrovskog dizajna.



Bonus od dvije demo pjesme su sirove varijante naslovne teme i "Front door smokin'", a cjelokupni poetski žargon je tipična hardcore-punk metafora s mnogo socio-političkog angažmana gdje se ne štedi ona bivša vlada USA, poređenja s apokaliptičnim vizurama Orwellove 1984., neizrečeni horrori, konfuzija u glavi, unutarnje paranoje, natruhe religijskih dogmatizacija, kao i individualne premise o međuljudskim odnosima, konfliktima i nerazumijevanju. Album je u svojoj suštini vrlo dobar prezentator zrelog razmišljanja o stvarnosti civilizacijskih tokova suvremenog društva 21. stoljeća, te kao takav nezasluženo marginaliziran. A ne treba niti govoriti da je nakon Humpersa ovo zasigurno najznačajnije izdanje Slušaj najglasnije.

Naslovi: 1.Peacemaker, 2.In captivity, 3.Jesus freak, 4.Front door smokin', 5.Madman, 6.Godsend, 7.Sunday (killer comez home), 8.Righteous, righteous, 9.Bitter song, 10.Just passing through, 11.13 past the hour, 12.Anything, 13.BWF byz, 14.Front door smokin' (demo), 15.Jesus freak (demo)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/04/2017