Živimo u svijetu koji je izgleda odavno prevazišao granice dobrog ukusa, kak' je to jako dobro opisao Veljo, Ivan Veljača, frontmen i gitarist benda Skaut izderavši se u pjesmi "Hiperpaleolitik": 'frajeri su svi djevojčice/ svi se smijemo dok retardiramo'. Mladež nam je postala uistinu 'pičkasta'. Zna svoja pravila, ima 'putra na glavi', ne dozvoli se nekom kmetu zaostalom 'prcati' po starinskim načelima. Ona ne postoje, ali, Bogu hvala, postoje bendovi koji 'jebu kevu' po starinskim pravilima koja su, kao i uvijek u načelu ovog subotičkog benda, bez pravila.

Ovaj njihov treći album u 2016. godini za Slušaj najglasnije je ustvari živi zapis iz 2011. kada su nastupali na RingRing Festivalu of New Music u Beogradu, april, stoji u vrlo skromnom press materijalu. I nije bitan taj press ili priloženi pijar, fučkaš ga, kad je mjuza ponovno neočekivana. Truba, klavir, bubnjevi i bas gitara šibaju čudnovati jazz kroz 3 kompozicije bez naslova punih 70 minuta! Ma kakvi 'plačipičkasti' trendly hipsteraji s tužnim i sjetnim pogledima potištenih drvosječa u hulahopkama, Jesus, ovo je materijal kojeg se ne bi posramili niti najveći velikani jazza. Tu ne znaš tko je kome što, da ne kažem tko koga šta i što, bez obzira na padeže jer nam je jezik ionako prebogat sočnim izrazima, a na prvo slušanje baš se niti me može ostati potpuno uvjeren da je ovo djelo 'trio' benda, no ipak je suština da je ovo napravio trojac, trio fantastikus.

Prva, najkraća kompozicija je skroz u jazzu s ambijentalnim uvodnikom, dosta se slobodno eksperimentira, klavir je u vodama neo-klasicizma neke raskošne romantične rapsodije, a ritam sekcija fila slobodne intervale nesputane bilo kakvim zakonitostima pridavajući interkontinentalni šarm da se ovakva glazba može stvarati i na najskrovitijim dijelovima planeta ako je netko umije stvoriti. Odnosno, bolje rečeno, moglo bi je i malo dijete odsvirati ako umije vladati instrumentom. Sjećam se izjave, mislim da je bio Flea iz RHCP kad je prvi puta gledao Gang Of Four komentiravši svirku gitariste Andy Gilla: 'to je kao da malo dijete baca kamenčiće u vodu s nepravilnim razmacima'. Jest, nema pravila, čista igra i užitak improvizacije, baš onako kako dođe u tom momentu. Igra, čista igra.

Druga, znatno dulja (26 minuta) izranja iz tišine uvodnikom vrlo pritajene ritam sekcije na koju dolazi psihodelična 'moody' truba pričajući tko zna kakve blues memoare, a da je ovo odsvirano na gitaru, svima bi se okrenule oči naopačke jer toga u bluesu ima mali milion. Po svemu sudeći, reklo bi se nu-jazz pristup, melankolija za 'chillanje', no pravi zaplet počinje kad nestane truba i pojavi se taj vraški opičen klavir što čitavu kompoziciju odvodi u daleko kompleksnijem pravcu: ritam sekcija počinje 'šandrcati' pozitivnim plesnim vibracijama gotovo u svakom taktu premještajući osnovne gabarite u kojima se uobičajeni 'pop' konzument izgubi. E, tek tada počinje prava draž ovog benda - kad izgube pojam o uobičajenom 'pop' pristupu da nešto 'mora' izgledati uobičajeno, ha-ha-ha... Ne, ovo nikako nije kaotična kompozicija, uostalom kao niti čitav album kojeg sam si odnio na more ovog ljeta da ću ga u miru slušati i recenzirati, ali avaj, moja djevojka ne voli jazz. Elem, dolazi se do središnjeg dijela gdje se ponovno gubi klavir i prepušta mjesto trubi, sve spontano postane tako nježno i romantično da se dvoje zaljubljenih zagrle na mjesečini neke plaže i strasno vode ljubav, ali tko to danas uobičava slušajući jazz trubača? To je passe... Hm... Ne bih rekao. Pa onda opet dolazi taj vraški klavir, tempo se prebacuje u brže pasaže, pa se još diže i diže, djelomice i do dosadnijih intervala s brojnim improvizacijama (ipak su ovo trebali skratiti, postaje monotono poput techno-partyja 'na suho', ha-ha-ha). Završnica uključuje furiozan bubnjarski finiš dugotrajnog seksa, a pitate li me uopće što sam mislio kad sam ovo slušao, teško da bih vam pravilno mogao odgovoriti čemu sam prisustvovao nego jednoj prekrasnoj dugačkoj jazz simfoniji za koju samo autori mogu reći što su s njome mislili.

Treća i najdulja (čak 31 i pol minuta) kak' je reko Pervan (poznati hrvatski TV komičar) na nekadašnje sympho-rock hitove iz 70-ih 'taman toliko dugačko da upoznaš curu, zaljubiš se, otplešeš sentiš, odvedeš je u krevet, posvađate se i prekinete'. I ova pjesma ima trubački blues uvod (čak 7 minuta), a onda opet dolazi klavir, tempo opada, gotovo ga nema prepuštajući se ambijentalnosti laganog podrhtavanja gotovo nećujnog staccata bez abrazivnosti, pogodno za nadolazeće blagdane Božića i Nove godine, negdje uz porodični kamin, djecu, poklone ispod novogodišnje nakićene jelke, ma nešto preljepo... Središnji dio odlazi čak i u dance konotacije, može se zaplesati uz vraški headbanging kao ionako na čitav materijal ako imate imalo dobrog ukusa i niste kao likovi iz Veljine pjesme. Negdje oko 19-te minute odvale čak i u hardcore/metal, nemereš verovati... E, a taj dio mi je najbolji kad je ovaj bend najživčaniji i najenergičniji... Pa onda opet dolazi truba i chillanje dobrih 10-ak minuta do kraja poput Mark Ishama ili Sylvianovih improvizacijskih albuma. A moglo bi se ovdje posložiti i još niz komponenti svega i svačega na što ta završnica aludira, no kako nema naziva kompozicija, slobodno se može uroniti u svijet potpuno otvorenih horizonta u kojima se na koncu kompozicije opet umjesto trube pojavljuje klavir, ta najbolja karika u cijeloj infrastrukturi.

Ovdje su Neuroleptic Trio najdrugačiji od svih dosadašnjih albuma. Jazz čist kao suza. Možda čak i najbolji, samo ne znam zašto ovo ranije nisu dali da se sluša na Slušaj najglasnije. Slušati najglasnije i uživati u svirci. Majstorija u rangu, opet će te me 'popljuvati', Milana Petkovića čije albume obožavam do nebesa.

Naslovi: 1.Audio track 1, 2.Audio track 2, 3.Audio track 3

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/12/2016