"Lulu" je zamišljen kao pretenciozni projekt člana Rock and Roll Hall of Fame muzeja i bivšeg pjevača Velvet Undergrounda, Lou Reeda i najpoznatijeg i najuspješnijeg metal benda, Metallice. Njihov cilj je bio stvoriti jedan teatralni "soundtrack", izražen jednim iznimno umjetničko-avantgardnim načinom. Koji će spojiti rock/metal glazbu s intelektualno bogatim literarnim sadržajima, kakvi su se mogli naći, na primjer, u raznim filmovima i romanima. Pri tome su uloge bile jasno podijeljene; Lou Reed je bio odgovoran za tekstove, dok su članovi Metallice preuzeli glazbeni dio. Kao rezultat je nastao upravo album "Lulu" i njegovih deset pjesama, u trajanju od oko deveteset minuta.

U svojim tekstovima za ovaj album Lou Reed je inspiriran jednom ženskom književnom figurom po imenu Lulu iz dvaju romana/tragedija "Duh Zemlje" (1895) i "Pandorina Kutija" (1904), njemačkog dramatičara i spisatelja Franka Wedekinda. I upravo kao i radovi Wedekinda, tako je i koncept ovog albuma zamišljen da bude na jednoj visokoj intelektualnoj razini društveno kritičan, emotivno intenzivan i nemoralno provokativan. U tu svrhu je oblikovan i naslovni cover albuma. Na kojem je slika demolirane ženske lutke, mladalačkih, skoro dijetinjastih crta lica, tajanstvenog tužnog pogleda, rasčupane kose i otkinutih ruku. Preko koje se pruža naslov albuma, hitrovito i nervozno ispisan crvenom bojom, koja podsjeća na (njenu) krv. Atmosfera se pokušava pojačati Metalličinim improviziranim ali energičnim melodijama. U kojima se pojavljuje slobodni i žestoki thrash metal ili ambijentalni drone, skupa s lijepim violinama i akustičnom gitarom, u funkciji melodijskog feedbacka vokalu. "Spiritus movens" i namjera cijelog albuma se može istaknuti kao pokušaj šokiranja na intelektualno zahtjevan način. To odmah postaje jasno u prvoj pjesmi "Brandenburg Gate" i njenim uvodnim riječima: 'I would cut my legs and tits off...'. Spoj grubog seksa i orgijastičnog prolijevanja krvi je u samom centru dešavanja oko jedne mlade djevojke. Proganjane pustolovnim i opasnim porivima i jezivom maštanju o nasilnom, grotesknom i bizarnom. U svojoj unutrašnjici ona je simbolično rastrgana na 'tri različita srca'. Koje pokušava spojiti u jedno ili ih barem uskladiti. Kroz pjesme, ona je vođena žarkom željom za seksualno intenzivnim životom. Svjesna je da je mlada i da pred njom stoje brojna iskustva. Te želi imati ljubavnika brojnih kao 'kapi kiše'. Ali nije spremna i ne može voljeti nikoga; 'gdje je u drugih strast, u nje je samo prazna rupa'. Te da je 'samo bezosjećajni val na površini mora'. U stalnoj je potrazi za samom sobom. Ali svjesna je da je 'samo jednom u životu mlada' i da želi uživati u svemu. Ispunjena je pitanjima na koja ne uspijeva naći odgovore.

Tijekom albuma osvrće se i na drugu stranu, kao na primjer u pjesmi "Frustration" ili "Dragon". Te se pruža pogled iz perspektive muškarca koji je potpuno podlegao njenim čarima i njegova bolesna požuda za njom. Svjestan da je ne može zadržati za sebe, ta opscesivna želja za njom ga dovodi do orgazmične želje da je ubije. Ali istovremeno je želi i oženiti. U toj hazardnoj i bizarnoj požudi, on je stilizira u mladu boginju slomljenih srca, koja poput zmaja proždire bezuvjetno joj predane i bespomoćne muškarce. Na njih ona gleda kao na jadne smrtnike, niža stvorenja koja ju očajnički obožavaju. Bolesne iluzije se miješaju s perverznom fantazijom. On je želi kupiti novcem; 'novac može omogućiti sve'. Ali kroz veličanje svojih seksualnih sposobnosti i naglašavanja izraženosti fizionomije svojeg spolnog organa, istovremeno je i ubjeđuje da je on upravo ono što ona treba. U pjesmi "Mistress Blood" cijela situacija poprima kaotične i psihotične crte; vulgarno fantaziranje u kojem ga ona oslovljava kao svojim "Golijatom". Moli ga da je grubo uzme i besramno iskoristi. Cijela atmosfera ima svoj sadistički vrhunac u pjesmi "Pumping Blood". Ona biva mučena, zlostavljana i ubijena od Jacka (Trbosijeka). Baš kao i u operi "Lulu" austrijskog komponiste Albana Berga, koji je također bio inspiriran Wedekindovim djelima.

Pjesma "The View" služi kao finalno veličanje ovih deset pjesama. U kojem se njihov autor narcistički sam naziva "korijenom", "progresorom" i "agresorom". Vjerojatno instinktivno svjestan vrlo minimalne izražajne snage i nepostojeće umjetničke vrijednosti svojih stihova, on očajno želi podvući još jednom njihovu tobožnju intelektualnu vrijednost. Vrijednost koju je htio postići kroz oslanjanje na klasična djela literature. U nadi da će tako jedan dio njihove aure i karizme prijeći i na njegovu perverznu i bolesnu bljuvotinu od jednog "snuff" albuma. U kojem dobivamo možda i njegovu pravu sliku, kakav je Lou Reed ustvari; jedan umišljeni, napaljeni i ogorčeni starac, koji je realnosti davno okrenuo leđa (ili je pak ona njemu). A u tom otkrivanju je dobio svesrdnu potporu od očigledno također u nekom svojem zasebnom svijetu egzistirajućih članova Metallice. Koji su još izjavili i da im je ovaj album jedna od najboljih stvari koje su ikada napravili; kakav tragičan odron. U namjeri da se šokira s riječima kao što su: 'use a knife on me', 'I will swallow your sharpest cutter, like a colored man's dick', 'little doggy face to a cold hearted pussy', 'sniff your shit in the wind' ili 'spermless like a girl', Lou Reed je ispao samo patetično, glupo i nastrano. Ovaj album spada u kategoriju onih djela (ako se ovo uopće može nazvati nekim djelom), kojima se prišivaju atributi "umjetničko", "kvalitetno" i "intelektualno" isključivo radi njihovih autora. A ustvari su samo proizvodi bogatih glazbenika, čiji su dani slave davno prošli. I kojima očigledno nitko u njihovom okruženju ne smije reći da prestanu više raditi ovakva sranja. Ja osobno vjerojatno više nikada neću ni slušati bilo što od Metallice, pošto će mi tada u sjećanju uvijek odzvanjati ovaj odurni i bolesno napaljeni glas Lou Reeda. Metallica bye, bye...

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 25/10/2011