Te nedjelje je padala kiša. Kao i zadnjih par dana. Zemlja nije mogla upiti sve. Vremenske prilike i ostale okolnosti koje su proizlazile iz njih nisu bile naklonjene nekom normalnom događaju na otvorenom. Neki su to uspoređivali sa Woodstockom. Možda su i u pravu, ne bih znao, nisam bio. Čizme, kabanice i ostali artikli asocirani sa ribolovom i jedrenjem su bili najtraženiji proizvod u dućanima. Svakim korakom koji sam napravio na hipodromu opasnost da izgubim tenisice eksponencijalno se povećavala. Usprkos svemu navedenom, oko 30-tak tisuća ljudi se skupilo. Željeli su biti sigurni da se neće ponoviti 2004.g.

Sve je počelo oko 19 sati kako su i najavili. Na pozornicu izlaze High on fire, stoner metal bend Matta Pike-a, bivšeg gitarista legendarnog benda Sleep, vlasnika ultimativnog albuma (zapravo pjesme dugačke sat vremena) Dopesmoker. Ovaj bend zvuči malo opuštenije, više hard rock, manje stoner. Ima naravno puno solaža i kompliciranih gitarskih dionica te promjena ritma. Bend djeluje sigurno, vidi se da imaju iskustva. Pjesme im ovako na prvu ruku sliče jedna drugoj, ali siguran sam da na studijskim verzijama ima dosta razlika. Sve u svemu odlično zagrijavanje. Odsvirali su par pjesama i završili svoj, po meni, prekratak nastup od svega 40-tak minuta.

Nakon pola sata izlaze Volbeat. Oni sviraju neki rockabilly metal. Došli su obućeni u neke vintage šminkerske košuljice koje valjda asociraju na taj neki stil 50-tih. Sviraju neku razigranu verziju metala sa dosta funk elemenata, ali sve to djeluje nekako bez duše, programatski. Valjda zato što je metal po naravi ozbiljan, tako da pokušaj ubacivanja ovih nekih veselih elemenata gotovo uvijek završava debaklom. Takav je slučaj više-manje bio i ovdje. Nakon svega par pjesama piblika je počela gubiti zanimanje. Frontmen je pokušao malo animirati sa 'brothers and sisters' forom, ali to nije upalilo tako da su priveli svoj nastup od nekih sat vremena kraju uz dosta mlaku reakciju publike. E sad čekanje...

Negdje iza 21 na dva bočna video zida ide legendarna scena iz 'Dobar loš zao' sa topom i grobljem praćena Morriconeovom muzikom na čijem kraju se pale svijetla na pozornici i počinje 'Creeping death'. Aktivira se glavni zid iznad pozornice koji se bez problema može vidjeti sa 500 metara. Publika pada u trans. Zvuk je moćan, a opet ne para bubnjiće. Dobro poznate pjesme se nižu jedna za drugom: 'For whom the bell tolls', 'Fuel', 'Ride the lightning', 'Fade to black'... Zatim kreće set pjesama sa novog albuma koje je publika prihvatila jednako dobro kao i stare favorite. Nastavlja se dalje sa 'Sad but true', 'One' (popraćene efektivnom pirotehnikom) i 'Master of puppets'. Publika je u deliriju, klinci se pogaju, stare iskusnjare ih istim sredstvima smiruju, uglavnom kaos biblijskih razmjera koje se malo smirilo sa 'Nothing else matters'. Nakon toga sa 'Enter sandman' završava regualrni dio. Nitko naravno ne ide nikamo. Nakon par minuta već sto puta viđenog igrokaza zvanog zvanje na bis, Metallica se vraća sa Diamond head-ovoj 'Am I evil' koja se nastavlja 'Hit the lights'.

Na kraju koncert završava onako kako završavaju skoro svi koncerti Metallice, a to je sa 'Seek and destroy' koja je otpjevana na način da James Hetfield sluša, a publika pjeva. Na kraju svega dosta emotivan završetak sa grljenjem na pozornici, bacanjem Death magnetic trzalica, obraćanjem svakog pojedinog člana benda i naravno obećanjem da će se vratiti u najskorijem mogućem roku. Što reći na kraju? Naravno, bilo je manjih nedostataka, Hammetova gitara se ponekad nije čula, bas bubnjevi su ponekad bili prejaki, ali kad većinu života čekaš da jedan od tvojih omiljenih bendova stigne u tvoj grad, svi ovi sitni prigovori su nebitni. Dovoljno je bilo pogledati lica ljudi nakon koncerta. Svi mokri, gacaju i kližu po blatu, većina njih prehlađena ili gore, a opet ne mogu skinuti osmjeh sa lica. To je možda najbolji opis ovog događaja.

tomislav // 23/05/2010