home > mjuzik > 72 Seasons

kontakt | search |

METALLICA: 72 Seasons (Blackened, 2023)

E, pa ovaj puta su velikani metala potegnuli impozantan posao na 11. studijskom albumu nadmašivši i samog Michael Jacksona koji je s najprodavanijeg albuma svih vremena "Thriller" objavljenog koncem 1982. realizirao 6 mega uspješnih singlova od ukupno 9 pjesama. James Hetfield i ekipa su shvatili, dobro, možda ne na vrijeme, ali ipak, da milijunska horda fanova i općenite audio populacije danas 'gleda' spotove na mobitelima površno slušajući glazbu, pa su tako od ukupno 12 novih pjesama napravili spotove za njih čak 10. Dobro, neki su animirani, neki samo s lirikom, neki i režirani, neki snimljeni na playback, no kako god, itekako im je stalo da svatko na planeti dođe do ovih pjesama nastavljajući onaj njihov davno zacrtani cilj 'da će biti prvi heavy bend' kojeg će slušati čitav svijet.
[  ]

Pa, udahnimo. Prvi pravi studijski album nakon punih 7 godina, oscilacija s COVID-19 pandemijom i lockdownom, nevjerojatno, ali dalo im prave snage i siline, da u ovim, već poznijim godinama odvale intimističkiju priču o 72 godišnja doba, odnosno prvih 18 godina života (x 4) koje formiraju čovjeka spram odrastanja, djetinjstva, školovanja, prepucavanja s roditeljima i postizanja osobnosti vlastitog karaktera, a sve to utiče na percepciju svijeta, odnosno, ovdje su dali iskreni, ali promišljeni dio sebe kroz rekonstrukcije raznih iskustava gledano iz rakursa ljudi koji su pred 60-im godinama života.
[ Metallica ]

Metallica   © 2023

Od njih se uvijek očekuje najbolji thrash metal bez obzira na povremena posrtanja: i ovdje ga se dobiva s aluzijama na rane faze prva dva albuma "Kill 'Em All" (1983) i "Ride The Lightning" (1984), samo jbga, oni su bili nihilistički portal za pakao, a ovaj je čistilište. Produkcija je potpuno čista, nema ničeg hardcoreaški prljavog, a lirika je znatno manje uvjerljiva s praćenjem onih starih demona kao da je Hetfield netom došao sa skrušene ispovjedi i pričesti nakon 30 godina najrazbludnijeg života. Dogmatičan je, pun eh, sad, glumljenih ili zaista iskrenih riječi, pitanje je, ali teško je bilo išta vjerovati liku koji je prodao 125 milijuna ploča na koju fintu i foru će začarati novi milijunski auditorij.



Ali da se ovdje doslovce jebački praši, malo teško za povjerovati, Lars Urlich, šiba bubnjeve ko' da mu je 20 godina, a Metallica ima onu sjajnu sreću da ne mora poput Iggy Popa ili Billy Idola glumatati adrenalizirano napaljene pastuhe i skakati po pozornici, što daje dovoljno prostora kompozicijama što se rasprskavaju u frcave dijafragme uglavnom vrlo linearnih pravaca s dobrom namjenom i dostatnom količinom energije. Prve tri pjesme su manje-više urnebesni thrash/ hardcore-punk: naslovnjača "72 seasons" od čak 7 i pol minuta, "Shadows follow" i "Screaming suicide", mada se u njima osjeća onaj komercijalni kompromis najkomercijalnijeg "Black" albuma iz 1991. godine kada su postali planetarne zvijezde.



Međutim, od svake naredne pjesme, bez obzira koliko god bile teške i urnebesne u tempovima, ovih predugačkih 77 minuta je postavljeno na 'nabrijano', a ne na posebno inventivno s tek tu i tamo ponekim nijansiranjima prožimajući kultne 80-te i taj spomenuti "Black" s kojega je izvučeno crpilište melodija. Usprkos tome, sve se može sagledati kao renesansa ove njihove dugačke karijere jer su protekle 2 decenije švrljali u potrazi za spektakularnošću, pa je tako gro pjesama tek samo solidno, a nikako ne i odlično. Vrlo rijetko se mogu čuti neki virtuozniji izleti Kirka Hammetta, a još manje iskrene osobnosti po kojoj iskaču pjesme "Chasing light" i "Lux Æterna" oslanjajući se na problematično djetinjstvo kao što je bio primjerice slučaj s avanturističkom "Dying eye" iz 1988. godine.

















U svakom slučaju, nije razočarenje kao što su mnogi očekivali na račun kojekakvih prošlih nesuvislih eksperimentiranja. Vokal je čvrst unoseći prijeko potrebne infleksije, posebice u tom staračko agresivnom gardu, gitare imaju dovoljno zalogaja mada su nezgrapno porazbacane od pjesme do pjesme, a bas Roberta Trujilla ima prilično aktivne doprinose, ponajbolje u završnoj "Inamorata" sa solo dionicom koja je u određenoj mjeri posveta Geezeru Butleru, njegovom velikom idolu iz Black Sabbath.

Pa ipak, mnogo toga ovdje nedostaje jer album ne sadrži ama baš ništa što se već nije čulo. Nema identitet, nego hibridne spojeve zbunjujućeg raspoloženja s neke 3-4, ako ne i još koje nepotrebne pjesme.

Naslovi: 1.72 seasons, 2.Shadows follow, 3.Screaming suicide, 4.Sleepwalk my life away, 5.You must burn!, 6.Lux Æterna, 7.Crown of barbed wire, 8.Chasing light, 9.If darkness had a son, 10.Too far gone?, 11.Room of mirrors, 12.Inamorata

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/04/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: 66

PAUL WELLER: 66 (2024)

| 22/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Abraxas

ALKHEMIA: Abraxas (2024)

| 22/05/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Cryptomnesia

MELLDOWN: Cryptomnesia (2023)

| 21/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Humanogenity

BOTULINUM: Humanogenity (2024)

| 21/05/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: I Am

PAIN: I Am (2024)

| 20/05/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: 72 Seasons

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*