Niški There. što se tiče izdavačke poduzetnosti idu u suprotnom smjeru. Prvi rad "Session 4" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=20111 još prije gotovo dekadu im je realiziran na dvije etikete Black Planet Records i Slušaj najglasnije, drugi, odličan "Chasing the Basic" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25682 (2016) za Rock svirke, a ovaj treći samo kao besplatno d.i.y. izdanje na bandcampu. Očekivalo bi se nakon punih 6 godina pauze da su uzeli zamah i pronašli pravu odskočnu dasku u karijeri, tako bi trebalo funkcionirati, barem kod kreativno jakih autora u koje nedvojbeno spadaju, ali zna se, naš domaći balkanski sektor, ma koliko god da u čitavom regionu ima uistinu velikih i znamenitih stvaratelja u tisućama primjera, čami u bezdanu, poprilično daleko od nekakvog uobičajenog konzumerizma. A promijenili su i postavu, tja, nema više Janka Džambasa, elem sad su četverac s jednom gitarom konstantnog Uroša Kostića što je dalo preimućstva za klavijature Palva Dinića i djelomice skrenulo stilski resor na klasičan post-rock bez onih ranijih snažnijih stisaka distorzija s potenciranim riffovima što su povremeno imali i hard rock/ post-metal atribute. Tenzija napretka je očekivana nakon tolike diskografske pauze, ovo je komplementarno progressive ostvarenje gdje sama žanrovska manufaktura i ne treba biti fiksirana već konceptualna fabula vještih instrumentala stvaranih netom nakon spomenutog prethodnog albuma sa čvrstim stavom kako čitav svijet ide dođavola uperivši scenarij ka futurizmu, onoj vjernoj artističkoj distopiji što mnogo puta donosi relevantno vedrije i romatičnije raspoloženje da tamo negdje, jednog dana postoji bolje mjesto. Međutim, kad je materijal već praktički bio gotov, došla je prokleta pandemija, čitav svijet se zarotirao, a bend je inteligentno pričekao razmotrivši ima li ovakav scenarij smisla.



Naravno da ima. Pet vrsnih instrumentala raspliće vizonarsku etiku s moralno dostojanstvenim uronom u budućnost miješajući realnost s kozmičkim digresijama ne upuštajući se u egzaktnost, već jezdivši po slobodnoj ezoteriji i metafizici. Najjači broj odmah starta na uvodu - "The art of simplicity" je veličanstven komad bravure od 9 minuta naglašenog legato riffa s ponešto punkerskog idioma u tromijem tempu išaranog klavijaturama nalik na teški Lordov Hammond, ali daleko od toga da se u njemu može naći hard rock s obzirom da se pluta SF imaginacijama prepuštajući ambijentalne prizore s dahovima slobodnih psihodeličnih space rock sekvenci, tako da umnogome ovdje ima i onog poznatog kredibiliteta nalik na zagrebačkog Toni Starešinića, odnosno Dinić se pretvorio u vrsnog instrumentalista na tipkama. Potvrda odmah stiže u klavirskoj "Tragedy at Black Lake", post-rock fuziji s elektronskim dekorom odvajajući se ka sentimentalnom spektru razvijanja bogate strukture pejzaža na nekoliko razina: gradacija je učinkovita u sredini kompozicije zalegavši u elegiju ambijenta ne tražeći razloge dramatike što sama nadire dinamički predmijenjevajući finiš psihodeličnim space rockom, gitarskim tremolima i nježnim stacatima.



Pomalo i jazzy/ soft-rock "The sultan's whore" kreće u dubinu erotskih sofistikacija: prve 4 minute nameću intenzivno uzbuđenje vodećih klavirskih staccato melodija s disonantnim gitarskim visokim tonovima i uzburkano isprekidanom ritmičkom sekcijom koju teško da se može pronaći na kurentnoj underground sceni jer izlazi iz 4/4 taktova u složeni fah tročetvrtinki i 7/8 rošada uz primjetnu dozu artističkog folka, te bi same za sebe mogle činiti jednu posebnu pjesmu. Središnji dio upada u melankoličnu ambijentalnu psihodeliju, ljepotu užitka baladičnosti na koju se mnogo puta zaboravlja, a onda dolazi eksplozivni rock vibrato složenac kovitlavo uglavljen u razigranom kružoku, ha, neumjesno je reći, u očekivanju orgazma. Prvi singl "Temporal disfiguration" nadebelo prizemljuje strasti kroz lijepu fluktaciju laganog post-rock senzbiteta od kojeg je, istina, mnogima već zlo jer u tom idiomu šablona nalikuje na mali milion svega i svačega što se nalazi u njemu, no kompozicija se uspjeva izvuči povremenim eksplozijama i breakovima, te nježnim synth premazima kao da je u pozadini električna violina. Istini za volju, sve je ovo uistinu lijepo odsvirano, ali kako se čulo bezbroj puta, osobno baš i nisam pristalica ovakvih kompozicija premda se užitak ne svodi na racionalnost, mnogo puta je taj prokleti razum i svakojake spoznaje baciti u zapećak, štoviše nisu vrijedni u okvirima vrsno izražene i odsvirane kompozicije. Završna "Trappist 1" je u tom segmentu vrlo podudarna s David Sylvianom kad se raspao krucijalno važan bend Japan i napravio onaj predivan debi album "Brillian Trees" (1984) kad su ga još uvijek smatrali novim romantičarom, a kasnije mu zajedljivi kritičari u 21. stoljeću nabacili ljagu jednog od najgorih bendova svih vremena. Uzaludno se baktati s time, nesreća je biti popularan u kurentnom vremenu i ostaviti pečat što se svako malo odbija uslijed mnogih poveznica, a kako rock ide dalje bez obzira na sve one kritičke i medijske manipulacije o smrtnosti, a i naravno starih, još uvijek živućih freakova što se pale samo na tradiciju, ova pjesma uistinu mnogo duguje artističkom post-punk/ new-wave dekoru kao da je izašao iz tog berlinskog sessiona neproduciranog demo materijala kojeg je oblikovao legendarni Holger Czukay.

"Dystopian Landscapes" je generalno odličan album pun užitaka za diskofile. U nepunih 40 minuta ima se svačega za čuti, odfrljiti i ući u lijepe, veoma ugodne sfere ovih Nišljija koji znaju svoju impresiju utkati u bogato složene kompozicije i iznjedriti impozantan kreativan arsenal ideja gdje bi možda neki stih ili pjevanje pokvarilo čitav dojam.

Naslovi: 1.The lost art of smiplicity, 2.Tragedy at Black Lake, 3.The sultan's whore, 4.Temporal disfiguration, 5.Trappist 1

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/01/2023