Sram me priznati, s obzirom na to koliko se, hm, ponosim svojim poznavanjem svakojake ezoterije iz cijelog svijeta, a s naglaskom na naše krajeve, ali ja sam Let 3, valjda najočitiju lektiru od svih naših bendova, otkrila tek nakon prošlogodišnje Eurovizije. Dakle, do tada sam bila pod dojmom da je to neka nezanimljiva sprdačina i da nema šanse da to išta valja. Eurovizijski nastup, u kombinaciji sa člancima poput ovoga i raznih drugih koji opisuju kako su svoju karijeru posvetili satiriziranju, sprdanju i trolanju konzervi i lažnih moralista, dovoljno su me zaintrigirali da si uzmem jedan cijeli dan da poslušam njihovu kompletnu diskografiju od početka do kraja. Dakle, kakvo otkriće. I kakav ultimativan dokaz da treba svemu pristupati bez predrasuda. Ja mislila to nekakva loša sprdačina, a kao ono, prvi album Two dogs fuckin' ne može biti ozbiljniji i mračniji no što je, a sasvim uvjereno tvrdim da je Sam u vodi u top 10 najboljih post-punk pjesama ikad igdje. Zatim, nevjerojatna eklektičnost. Svjesno pristupaju svakom novom albumu kao potpuno drugačijem i zasebnom projektu i nikad se ne ponavljaju. S jedne strane mi je, naravno, žao što se nikad nisu vratili zvuku briljantnog prvog albuma, ali izrazito cijenim eklektičnost i itekako guštam u psihodeličnom art punku sjajnog i podcijenjenog albuma Peace, himničnoj, zaraznoj i (u nedostatku boljeg termina) nevjerojatno muzikalnoj Jedini, a da i ne spominjem koliko mi je zabavno Bombardiranje…. Dakle, uspjeli su od najgoreg mogućeg neslušljivog treša napraviti zabavnu post-ironijsku post-trash eksperimentalnu turbo folk rock albumčinu koja je na granici katastrofe ali istovremeno i na korak do remek djela (slušaš i nisi siguran je li ovo potpuna katastrofa, ili nešto potpuno genijalno). Jako mi je žao što nitko nije preuzeo palicu od njih i dalje nastavljao razvijati taj eksperimentalni treš rock / turbofolk zvuk i da se iz toga nije razvio cijeli jedan podžanr, jer trash stilovi su dušu dali za ovakve ironične, pomaknute i avangardne pristupe. No razlog zašto taj album po meni funkcionira je da su tim novokomponiranim narodnjačkim materijalima pristupili, naravno, sa zdravom dozom ironije i odmaka, no istovremeno i s dozom poštovanja, tako da ni u jednom trenutku ne zvuči kao neslušljiva parodija. Satiriziraju i kulturu vezanu uz narodnjake, ali istovremeno i snobove koji tu kulturu i muziku ne bi ni štapom takli. Dosta genijalno, zapravo, na više razina!

Tejk koji sam čula par puta u vezi Letovaca je da se predstavljaju kao jako kritični i subverzivni ali zapravo su najobičniji liberali. Kužim kritiku, ali ne bih se složila - iskreno, uopće me nije briga koji su njihovi osobni stavovi kada im je cijeli niz pjesama otvoren za raznorazne subverzivne interpretacije, pogotovo one gdje brutalno ismijavaju političare - recimo, megapodcijenjena pjesma Angela praktički je anarhistička satira, koja se sprda s političkim liderima, neoliberalizmom i podaničkim mentalitetom na isti način i u istom duhu kao što to rade anarhisti… u svakom slučaju bend koji u ovu našu žabokrečinu unosi prijeko potrebnu boju, živost, originalnost, i pomaknutu, odstupajuću i nonkonformističku estetiku drugoga i drugačijega…

Gledam ih u Rijeci, čiju scenu obožavam i koja je uvijek bila nenormalno jaka za tako mali grad (od top 3 meni najboljih hrvatskih albuma ikad, dva su riječka: njihov Two Dogs Fuckin i Zastave od Parafa, a samo u osamdesetima scena je iznjedrila i fenomenalne Denis & Denis, Kaos, Grč, Termite, Mrtvi Kanal i nevjerojatno podcijenjena Ogledala); scena je danas valjda na najnižim granama u jako dugo vremena, ali svejedno i dalje imaju bisere, recimo, valjda najzanimljiviji balkanski metal bend trenutno - Po' metra crijeva. Inače grad sam u par dana prešla uzduž i poprijeko i potpuno se zaljubila - kakva fantastična (post)industrijska lučka vibra! Uglavnom, mislila sam da će koncert u Rijeci biti poseban, a nadala sam se da će biti puno deep cutsa, dakle zanemarenih stvari sa starih albuma koje ne sviraju puno. Eh, ako mi je to i bila glavna motivacija za otići na koncert, Letovci su s te strane zakazali. Setlista se sastojala praktički isključivo od najpoznatijih i najpopularnijih stvari koje nonstop sviraju, jedina dva, uvjetno rečeno, deep cutsabili su Pokvarena žena i Nafta.
Koncert me naveo na razmišljanje - je li bolje nagraditi najvjernije fanove bogatim izborom stvari koje rijetko sviraju i koje bi spustile atmosferu, ali bi hardcore fanovima puno znaćile, ili održavati konstantno frenetični nivo energije i atmosferu posvemašnjeg raspašoja. U Rijeci su definitivno odabrali ovo potonje, a na koncertu na Šalati opredijelili su se više za prvi pristup, s cijelim blokom pjesama koje većina publike nije znala, među kojima je bio i jedan od mojih favorita, psihodelični industrial rock dragulj Zora s prvog albuma. Na ovom koncertu nije bilo ničega sličnoga. Dakle, samo provjereni "casual" fanovski favoriti, jako populistički i ziheraški pristup, da se narod veseli. No čak se ne bih nužno previše žalila, iako to nije bilo ono čemu sam se nadala - iako nije bilo iznenađenja u set listi, zbog elementa domaće publike sve je bilo nekako drugačije, posebno, Prlja nikad sretniji, zborno pjevanje na Omađijaj me, Izgubljeni i Dijete u vremenu nikad gromoglasnije. (Disclaimer: kad kažem nikad, gledala sam ih na dva koncerta u Zagrebu i jednome u Mostaru, pa s njima uspoređujem). Bila je neka posebna ljubav i energija u prvim redovima. Riječke pičke u Rijeci - urnebesno i neprocjenjivo (a čak ni ne volim baš tu stvar) … Marina Perazić iz Denis & Denis otpjevala ju je s Prljom na oduševljenje svih prisutnih, a prethodno su, sto je vrlo lijepo od benda, izveli njenu Program tvog kompjutera. Marina se činila iskreno dirnuta reakcijom publike i na rubu suza. Na Izgubljenima se stvorio mosh pit i ljudi su počeli pogati, ali dolaze zaštitari i, ako se ne varam, smiruju ljude - baš WTF moment, nekako si objašnjavam da problem nije bilo poganje nego baklja koju je neki entuzijastični fan prethodno zapalio. Izgubljeni su mi se inače učinili baš kao poseban favorit riječke publike.

Na prvi bis izlaze u kostimima pilića i izvode Baba Rogu (live premijera), i iako je stvar prilično katastrofalna (ne bih se začudila da ju je zaista napravio AI), izmamila mi je osmijeh na lice jer toliku količinu campa kod nas možemo doživjeti jos samo na nastupima House of Flamingo (kad smo već kod njih, jako je falila Jovanka Broztitutka, no ona im se izgleda pridružuje samo na zagrebačkim koncertima). Čuli smo naravno i Mamu ŠČ - jako mi je drago da se ni na ovom ni na ostalim koncertima na kojima sam ih gledala ne vrti sve oko te stvari i da publika redovito puno bolje reagira na, recimo, Ero s onoga svijeta, koja je THE vrhunac svakog koncerta, a ne Mama. Kao što je Mrle, čini mi se, i sam primijetio, bilo bi tragično da Let 3 pamte samo po toj pjesmi - srećom, sudeći po reakciji publike, to se ne događa.
Naglasak je bio uvelike na stvarima s Bombardiranja, pretpostavljam jer su najpopularnije i jer je s njima najlakše držati atmosferu konstantnog raspašoja, Ne bih se previše žalila, pogotovo kad se sjetim kako su i na novogodišnjem koncertu u Zagrebu Nepalci i Bangladešani oko mene vrlo simpatično reagirali najviše na te stvari s Bombardiranja - dakle, ljudi su otkidali! Stvari se smiruju tek s drugim bisom kada smo čuli Naftu i za kraj, naravno, Sam u vodi, koji se uživo od bezvremenskog post punk klasika pretvara u gotovo dvadesetminutno epsko prog / post-rock čudovište. Nadam se da će i dalje nastavljati dorađivati tu stvar na koncertima i da će se pretvoriti u nešto još duže, intenzivnije i veličanstvenije te da nikad neće odustati od baš te pjesme za zatvaranje koncerata, jer je baš premoćna i nezaboravna, a svakako i njihova apsolutno najbolja stvar. Znači, ako bih nešto prigovorila Letovcima, to je da nisu iskoristili šansu da nagrade najvjernije fanove - a takvih u Rijeci ima više nego igdje drugdje, što se osjetilo, recimo, i po tome što su gotovo svi znali riječi nešto manje poznate pjesme Nafta - s recimo jednim blokom manje eksponiranih stvari za kraj. Znači, za drugi bis, da su izveli ne samo Naftu i Sam u vodi nego prije njih, recimo, moj favorit U rupi od smole s prvog albuma koja im je definitivno najbrutalnija i najintenzivnija stvar i bila bi premoćno uživo… možda Disneyland ili Lunu Cinquinu s Peacea, bilošto s Jedine… To bi onda ujedno bio i pravi showcase eklektičnosti benda, umjesto da prevladava treš rock s Bombardiranja. Općenito navijam za to da izbor pjesama bude izbalansiraniji i da albumi budu ravnopravnije zastupljeni. No sve u svemu, nezaboravna večer, baš posebna vibra, emocija i energija u publici, a bend vidljivo dirnut prijemom i sretan što je doma.

dora pavković // 20/05/2024