Nakon prvog albuma, pomislio sam da imam svoj novi najdraži bend. Dark za 21 stoljeće me potpuno obuzeo. No već s prvim sljedećim, a bome i svakim narednim, Tom i društvo su se miljama udaljili od zvuka s debi albuma, a bome i od meni najdražeg benda.

Nije da na svakom albumu nema nešto za mene, međutim više je toga za druge. Srećom po Editorse, tih drugih je tisuće i tisuće više od mene jednog.

Slična je situacija i na novom, petom studijskom albumu, na kojem će se sigurno desecima tisuća dopasti najgore imitiranje "bonovskog" zavijanja, na koje ću ja prebacivati na drugu pjesmu ili drugi radijski program. Pritom ne mislim na početnu No Harm, gdje je to još i podnošljivo, već na Life is a Fear gdje je Tom junački pretjerao, dok je muzička podloga neka hinrg-80s sintetika od koje se čovjeku stvarno želudac digne. Također je zabrinjavajuća i poražavajuća činjenica, da se tijekom pjesme Our Love, provlači tema slična Bronski Beatovom Smalltown Boyu, koju smo ove godine već čuli od strane Brandon Flowersa. On se nije ni trudio zakamuflirati tu temu, nego je originalnu temu zapakirao i isporučio je sa svojim textom, te napravio nešto prilično originalno i zadovoljavajuće. Dok, s druge strane... Ma, uvjerite se sami.

No, kao i na prethodnicima, Editorsi pokazuju zavidan potencijal u pisanju pjesama, različitosti stilova, međutim smatram da je nakon pet studijskih albuma taj potencijal već trebao biti uvelike iskorišten. Zašto nije, to samo oni znaju, međutim čini se da imaju problem s opredjeljenjem, da li se žele priključiti struji bljutavog popa, ime bi zasvirali pred većim brojem ljudi i vjerojatno zaradili više para, ili pak se potpuno posvetiti alternativnom popu, s kojim su i počeli, pa izgraditi neki kult, za što još nije kasno. Jer, štovatelja imaju i na jednoj i na drugoj strani, samo se trebaju odlučiti s kojima se žele družiti.



Ako se žele družiti sa mnom, opcija im je onaj dio albuma, gdje im je pomogla Rachel Goswell iz SLOWDIVE. Iako Vam možda pada na pamet da su se bacili u shoegaze vode, tome nije tako. Prva iz serijala, Ocean of Night, je ugodan pop komada, "velikih" melodija srodan najvećim uspješnicama Simple Mindsa ili U2, s kraja 80ih, a siguran sam da će vrlo brzo naći svoje mjesto i kao singl s albuma. Druga, The Law, ima i malo shoegazerskog zvuka, no ovo je čisti muško ženski duet, koji me svojom snagom i nabijenošću emocija podsjetio na pjesme sa soundtracka za film "Once". Predivno nešto, i velika je šteta da tu pjesmu vjerojatno nećemo imati prilike čuti na koncertu, barem ne ovom našem, isto kao što nećemo niti vidjeti ovdje Twilight Sad, koji ih prete po većem dijelu turneje. I treća, na kojoj se pojavljuje Rachel, kao pomoćna vokalistica, ima sličan "onceovski" štih, pogotovo u trenutku kada se ona uključi u temu.

Da na ostatku albuma nije sve tako crno, pokazuje i posljednja, Marching Orders, koja donosi onaj mračni i uzvišeni štih, s kojim sam ih i zavolio, a zbog kojeg im dalje, unatoč svim njihovim greškama, svaki novi put dajem novu šansu.

ocjena albuma [1-10]: 5

pedja // 06/11/2015