Došla je 2020. godina, a Editorsi će navršiti osamnaest. Od 2002. do 2020. godine, osim premještanja brojeva, dogodila su se još i šest albuma koje su Editorsi izdali, te osam njihovih koncerata u Zagrebu. Obljetnica je to koja se poklopila i s okolnošću da su Editorsi izdali svoju prvu kompilaciju najvećih hitova, nazvanu Black Gold, te je odlučili publici predstaviti turnejom po Europi. Nastanak karijere koju su Editorsi počeli graditi 2002. godine, poklopio se kronološki s vremenom u kojem ponovno-oživljeni post-punk dobiva najveći i najkreativniji zamah i počinje puštati korijene u mainstream. Ta karijera je do danas je promijenila svoju putanju, dopustila mnoge utjecaje, a mnoge blokirala. Time se održala živom i zanimljivom, i dugovječnom i mladom, uvijek iznova interpretiranom i remodeliranom. I kao takva zaslužuje retrospektivu i zaslužuje još jednom biti predstavljena zagrebačkoj publici. U tome leži i jedna od razlika u odnosu na prethodne koncerte na kojima sam imao prilike slušati Editorse, a koja će na kraju ispasti bitnija nego što bi se na prvu moglo naslutiti. Naime, na ovom koncertu se nije predstavljao neki novi album, nego tek kompilacija upotpunjena s tri nove pjesme, koje su u međuvremenu nastale. Upravo zbog toga, i sama koncepcija koncerta bila je drugačija nego što je to bilo u nekima od prethodnih inkarnacija ukazanja Editorsa. Kao i svaki bend čija popularnost s godinama samo raste i ne pokazuje nikakve znakove stagnacije, tako su i Editorsi imali prilike do sada nastupati i po festivalima, i po koncertima, pred različitim brojem ljudi i publike. Nastupi Editorsa na InMusicu, primjerice, ostali su među zapamćenijim koncertima. Iako sam ih do sada imao prilike slušati i vidjeti uživo velik broj puta, tek je Pozitivan koncert 2018. godine bio ambijent koji se iole uspio približiti festivalskom. Nekako sam bio stava da glazba kakvu Editorsi sviraju bolje odgovara manjem koncertnom prostoru, nego velikim pozornicama. Upravo iz tog razloga, odabir Male dvorane Doma sportova činio mi se kao čudnovat odabir, kao mjesto koje je negdje na pola puta od dvorane do arene. Očekivao sam, a možda se i nadao, svaki puta Editorse vidjeti u nekom manjem prostoru, na intimnijim priredbama. Međutim, odabir veće dvorane sasvim sigurno se pokazao kao pogodak, budući da je i ovaj, inače solidno velik prostor, bio prepun do vrha. I to čak i onih tribina skroz sa strane, s kojih je pogled nepregledan, a zvuk u stalnoj distorziji.

No, izgleda da se iza odabira veće dvorane krije ipak malo dublja politika. Objavljivanje kompilacije najvećih hitova u ovom slučaju ne služi samo kao miljokaz za obilježavanje činjenice da djeca rođena u vrijeme kad su se Editorsi okupili ove godine polažu maturu. U intervjuu za Unter the Radar Magazine, frontmen Tom Smith i klavijaturist Elliott Williams objašnjavaju zašto je cijela ova turneja ispunjena arenama, za razliku od manjih koncertnih dvorana, te čak i ponekim stadionom. Naime, njihova ideja ovoga puta nije bila promovirati niz novih pjesama ili album, nego je namijenjena tome da bude svojevrsni jubilej, i takva da bude i njena atmosfera. Nakon šest albuma, obojica glazbenika smatraju da je došlo vrijeme da podsjete ljude na veličinu svojeg opusa. U ovom slučaju, naglasak je više na pregledu dosadašnjeg rada, nego na predstavljanju novog. Samim time, želeći uspješno pokazati presijecanje različitih stilova i stilskih mijena kroz protekle godine, Elliott Williams tvrdi da im veća dvorana daje i više mogućnosti za igranje zvukom. I ta postavka je, bez sumnje, vrlo dobro ispunjena i na subotnjem koncertu u Domu sportova. Naime, u svojim prethodnim ukazanjima pred zagrebačkom publikom, Editorsi su prolazili svojevrsnu zvukovnu promjenu, lagano (ali dosljedno) odstupanje od ustaljenih zvukovnih boja. Promjena članova benda, koja se dogodila 2012. godine, u tome je sigurno pomogla. Uslijed skretanja iz klasičnog post-punka prema drugačijim, možda s vremena na vrijeme manje melodioznim formama, moglo se tvrditi i da je došlo do svojevrsne promjene zvukovne boje, u smjeru sušeg i bezbojnijeg zvuka, koji ponekad graniči sa šumom. To je posljedica normalne glazbene evolucije, ali i nešto što Editorse prati barem zadnjih pet godina i u biti nije novost. Tada, dva nova drugačija albuma, In Dream i Violence, odveli su Editorse u smjeru mračnijeg i težeg zvuka. Pjesme iz tog razdoblja gušće su, poetski dublje i promišljenije od onih iz prethodnog razdoblja. A trenutak koji se mogao doživjeti u subotu, bio je trenutak u kojem je retrospektivna i čak možda pomalo nostalgična vizija prošlosti dovela do njene zanimljive fuzije sa sadašnjošću.

Kao što sam napisao, ova turneja zamišljena je kao jubilej, pa vjerojatno zbog toga i nije bilo neke velike potrebe za time da bend sam jedan (stariji) dio svog glazbenog izričaja izmijeni ili uskladi s drugim (novijim), kako bi ga odveo prema novom smjeru u kojem se danas želi ići. Taj postupak, nalik na samouvjerenu reinterpretaciju, nešto je što je Editorse pratilo od početka, i služilo kao mehanizam za postizanje dosljednosti u izvedbi. I funkcioniralo je odlično, naravno. Prije pet godina, možda bih opisao to kao stvaranje odmaka prema vlastitoj pjesmi, čija svrha je kako bi se u njoj s vremenske distance pronašla nova čvorišta značenja, u cilju da je se može uvjerljivo interpretirati. Nitko, naravno, ne može očekivati da će Editorsi danas pronaći jednake emocije i jednako značenje u pjesmi koju su napisali i odsvirali pred petnaest godina. Svako slomljeno srce oko kojeg je napisana pjesma zaraste kad prođu tolike godine, da si ne lažemo. U današnjem kontekstu taj odmak od starijih stvar i njihovu reinvenciju bih prije nazvao stavljanjem pečata na neko prošlo mjesto, zaokruživanjem jednog poglavlja koje je prošlo, ali s kojim nije gotovo i koje kao temelj drži sve ono što će doći. Čini mi se da su Editorsi svojem dosadašnjem opusu napokon dali okvir za interpretaciju u kojem će vjerojatno i ostati. A to zaokruživanje, i konačna integracija prošlosti i sadašnjosti, možda se najbolje ogleda i u tri nove pjesme, Black Gold, Frankenstein i Upside Down. Očito je da se bend dovoljno uhodao, kako u pogledu novih/starih članova, tako i u pogledu stila za koji mi se čini da se napokon iskristalizirao. Djeluje kao da je Editorsima ugodnije u vlastitoj koži nego što im je ikada prije bilo. Za razliku od 2012. godine, tamo negdje malo iza polovice njihove dosadašnje karijere, kad ih je napustio glavni gitarist Chris Urbanowicz, i kada su se svi skupa počeli suočavati s mogućnošću da Editorsa više neće biti. Takvo samopouzdanje, ponovno pronađeno i ponovno osviješćeno, osjeti se na pozornici, i to intenzivnije nego ijedan puta do sada. Kao što Tom Smith naglašava, trebalo je vrijeme da se bend pomiri s idejom o kompilaciji, koja im se s vremena na vrijeme činila neugodnom.

Međutim: rezultat je kratki predah, trenutak za razmišljanje o učinjenom i smišljanje kamo dalje. Ako tri nove pjesme i subotnji koncert na ikoji način mogu sugerirati smjer u kojem će se Editorsi kretati, mogu zaključiti da jedva čekam vidjeti i čuti kako će to izgledati. Naime, Garret Jacknife Lee je producent kojem su tri nove pjesme dopale da radi na njima, a on im je podao malo drugačiji zvuk, kako ne bi zvučalo kao da se radi o repovima koji vise s prethodnog albuma. Zvukovno, te nove pjesme su mrvicu više oslonjene na pop, pa se, po mom mišljenju, samim time mrvicu više približavaju atmosferi i bojama prvih albuma, nego onih koji im neposredno prethode. I u tome bih, možda, vidio ogledanje elemenata retrospektivne nostalgije za prošlim ostvarenjima.

Te dvije postavke, noviji zvuk uparen sa željom za zaokruživanjem dosadašnjeg stvaralaštva, subotnjem nastupu Editorsa dao je zamah da se pretvori u jedan od najenergičnijih i najžešćih koncerata koje su Editorsi imali prilike izvesti, i taj zamah su majstorski iskoristili. Započeti koncert snažnom izvedbom pjesme An End Has a Start izjava je sama po sebi koja je sažela upravo tu težnju. Nizanje energičnih i žestokih hitova, jednog za drugim gotovo bez pauze, potrajalo je do akustične izvedbe pjesme The Weight of the World, koja je po meni ujedno i najslabiji dio koncerta. Daleko od toga da Tom Smith ne uspijeva postići dovoljan zanos bez glasne instrumentalne podrške, ali umetnuta između dviju veoma energičnih polovica, sredina koncerta (u što uključujem i spomenutu pjesmu, ali i po jednu-dvije prije i iza nje) mogla je možda djelovati opuštajuće, ali meni je više nalikovala pauzi nego mjestu na kojem se energija prve polovice mora obnoviti kako bi publika podnijela drugu polovicu. Razumijem i ne zamjeram, koncert je bio dugačak i brz, čak se i Editorsi ponekad moraju opustiti i uhvatiti dah, ali ja bih preferirao da se ritam nastavio bez prekida, i da se energija oslobodila tek na kraju. No, to nije ni najmanje zasmetalo publici da potpuno padne u trans čim su Editorsi izašli na pozornicu. Za kraj, pitam se što uopće mogu više reći o Editorsima, a da zapravo nisam izrekao već nekoliko puta, u jednom od prethodnih osvrta na njihove koncerte? Kvalitetu izvedbe mi je gotovo neprimjereno komentirati, jer se radi o bendu kojem se uživo ne potkradaju greške i koji svaki nastup odradi s maksimalnom dozom korektnosti i naklonosti prema vlastitoj publici. Jedino u vezi čega mogu izraziti žaljenje jest poslovični nedostatak publike koji je prisustvovao koncertu Whispering Sonsa, predgrupe iz Belgije, mrvicu mračnijeg i gušćeg zvuka nego što imaju Editorsi, a koji je poslužio kao odličan uvod u glazbu koja će uslijediti u ostatku koncerta. No, s druge strane, želim istaknuti i pohvaliti i način na koji su njihovi koncerti usustavljeni, da istovremeno uspijevaju publici pružiti sve ono o novim glazbenim ostvarenjima što publiku zanima, ali i sve stare hitove po koje je došla. Mislim da o tome dovoljno govori podatak da moja osobna procjena tvrdi da veći broj ljudi u Maloj dvorani Doma sportova nisu okupili niti bendovi koji su u Hrvatskoj znatno poznatiji. Drago mi je da je tako, ali to je logična posljedica truda i rada, i pažljivog promišljanja koje Editorsi ulažu u svoju glazbu, ali i brige za fanove.

Kako se čini, zagrebačka publika je možda dobila svoj novi najdraži bend.

johnny mcfearless // 10/02/2020

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Editors@DomSportova_FB Galerija