Konačno jedan ovozemni bend koji ne govori o društveno-socijalnoj i političkoj krizi, lažnom moraliziranju ili fikcijski izlizanim emocijama. Vraćaju r'n'r na ishodište - u najstariji biznis na svijetu.

Niški Siouxsie And The Banshees! 'Seksaj me opako da me usrećiš'. Tri erotske pjesme kakve već jako dugo nisu napravljene na ovim područjima. Sežu u vremena Glavanovski popljuvanog albuma "Monotonija" Pekinške Patke koji je napisao 'izbjegavati pod svaku cijenu'. Neee, ovo se mora doživjeti.

Svašta je napisano u press materijalu ovog niškog četverca kojeg predvodi sexy vokal Olje Wagner (takođe i članica benda Language, Sex, Violence, ex- Wagner hat lang gehalten). Da su heavy-pop, industrial, noise, post-rock, experimental, electronic i još štošta, u kontekstu mahom točno rečeno po sadržaju (potpisnik infa je stanoviti dr. Ivica Živković), ali i nedovoljno jasno.

Evo što ja mislim kad sam poslušao ovaj kratki, ali vrlo slatki i mračni bombončić od 15 minuta. Bend je po zvuku i stilu čisti Siouxsie And The Banshees s početka karijere kada je Siouxsie Sioux (pravim imenom Susan Janet Ballion) mahom švrljala po svim londonskim punk koncertima i bila djevojka Sid Vicousa. Bend tada nije znao ništa bogznašto svirati, ali se htio odlijepiti od kurentnog punka. 2-3 akordića na gitari, malo ritma koji se raspadao i nadasve vizualno zanimljiva i privlačna pjevačica koju su dugo vremena ignorirali. Međutim, Siouxsie & Co. su vrlo brzo dosegli kultan status iskoristivši post-punk ikonografiju Johnny Lydona, P.I.L., Gang Of Four, Joy Division, XTC, Bauhaus (The Cure i Echo And The Bunnymen tada još nisu bili u igri, pričam o 1978-79), pa i zaboravljenih zvijezda Adam And The Ants, a dok su nakon 5 vrlo uspješnih alternativnih albuma obradili The Beatles "Dear prudence" (album "Nocturne", 1983), svjetska slava im je bila zagarantirana. Singl je dospio na UK no.3, Siouxsie je postala sex simbol alternativnog rocka, čak joj se slika pojavila i u tada vrlo popularnom jugoslavenskom teen magazinu ITD (godinama mi je bila na zidu sobe), a dakako, još ranije o njoj i bendu su pisali Džuboks i još neke tiskovine, no nije bilo tu nekih velikih pohvala. Saša Stojanović koji je održavao čuvenu rubriku 'pismo iz Londona' za Džuboks znao ih je trivijalizirati, kao i mnoge tadašnje dobre bendove. Onako, bez emocija, čisto komunistički naučeno, prilično kupusarski, čak niti kad su Bauhaus obradili Bowiev "Ziggy stardust". Uredništvo Džuboksa nije prepoznalo niti Siouxsie, a niti Bauhaus da ih stave na naslovnicu. Stavljali su The Police, Bruce Springsteena, Talking Heads i Dire Straits. Ono što provjereno dobro ide. 'Everything must go', kako su dvije dekade kasnije rekli Steely Dan. Hm?

G. je u prvom redu sasvim neobično ime za bend. Jel' si slušao 'đi'? A? Darkeri iz Niša? Da, iz Niš, s Nišavu. Ei Niš, Radnički, Panajotović, Obradović, Pantelić, Milenković, kasnije Pixi Stojković, pa polufinale Kupa UEFA s Hamburgerom 1982. na legendarnom Čairu? Real iz Niša Evropom juriša? Gro ekipe Radničkog je komotno moglo (a i trebalo) igrati za reprezentaciju Jugoslavije na svjetskom prvenstvu iste godine u Španjolskoj, ali izuzev golmana Pantelića tadašnji selektor Miljan Miljanić nije nikoga pozvao. Nije osjetio 'točku G' koja raspiruje strasti do orgazma. To mu je tek djelomice ranije pošlo za rukom kad je selekciju bivše države vodio 1974. u Njemačkoj, no za pravu erupciju potrebno je daleko više. Neophodna je prava momčad, mnogo puta i ona kojoj 'vox populi' i ne vjeruje ne dajući joj potreban respekt, a konkretno u ovom slučaju niške G. skupine osim igre koja je kompaktno usklađena s jednostavnim analognim manirizmom na hvatovima klasičnog post-punka (Mladen Stojanović - gitara, Eva Dinić - bas i Miloš Stojanović - bubnjevi), ogroman kreativan doprinos daju Oljin vokal i tekstovi na engleskom jeziku preplavljeni erotikom, seksom i strastima ne zazirući niti od tabu tema poput sadističkih naslada vezivanja ili vješanja.

Uzbuđenje s mračnim raspoloženjem odmaknuto na perverzniju gothic kulisu, ruku na srce, za tip neduhovitih ljudi Miljanićevog kova, te općenitu narodsku masu prema kojoj se ipak treba kontrolirati strast svakako nisu atributi kojima bi pristupio odgovoran pojedinac da predočava snagu jedne velike federacije. Ostanemo li još nakratko u toj domeni, znali su se dešavati paradoksni ispadi upravo Miljanićevih izabranika koji su poput Jurice Jerkovića nakon poraza okrenuli ogoljenu stražnjicu publici na stadionu, seksualne afere Vladislava Bogičevića ili svih onih Pantelićevih psovki na račun stručnog štaba i sudije prilikom nes(p)retne utakmice sa Španjolcima kada je danski arbitar prekršaj Zajeca dobrih 5-6 metara ispred šesnaesterca subjektivno navijački protumačio kao penal.

Tja, i porazi su dio igre kao i kritičko nezadovoljstvo nakon njega osobito ako su očekivanja velika, a ovi Nišlije svjesno u nju ulaze kao da su već sudbinski predodređeni izgubiti meč u okršaju sa suparnikom od kojeg traže otvorenu igru. Suparnikom čija je taktika prokleti talijansko-grčki bunker bez ofenzive čekajući grešku protivnika. G., ne bi se moglo reći da igraju stari otvoreni madžarski stil 'lake konjice' svi u napad - svi u obranu, Croyffovski nizozemski 'totalni nogomet' ili špansku 'tika-taka', no mada praktički početnici kao ekipa, ali ipak s dovoljno dugačkim stažom, negdje su nadomak idealnog okršaja na drugačijem polju - intimi sobe, krevetu i strastima crpeći vlastiti potencijal za osmišljavanje dekora najstarijeg biznisa na svijetu.

Tugaljivo zarazna "Sleep" naizgled počinje raspadajuće nezgrapno jednostavnim melodičnim riffovima, no nakon prve minute pretvara se u umjereni tempo s mračnim ambijentom koji osim svrsishodnog utjecaja Siouxsie priziva i duhove Lene Lovich, Toyah, ranijih radova PJ Harvey, te pokojne ekscentrične Wendy O.Williams iz lucidno-manijakalnog benda Plazmatics koja je znala polugola paradirati na koncertima i motornom pilom kasapiti gitaru. Još tromija "Coitus interruptus" (nije potreban prevod, ne?) osim elemenata Joy Division i The Cure eruptira u prigušeni mamac 'fuck me harder, fuck me more/ ...makes me happy' taman da zagolica kardiogram lažnih moralista i puritanaca, a treća "Hang me on" raspiruje čeznutljiv poziv na raznorazne igrice penetracije, petinga i perverzija u odmjereno hladnom i dozirano darkerskom fazonu koji ponovno manipulira s ostavštinom Siouxsie i natruhama psihodelije.

Neke izrazite rokačine, industriala, noisea, eksperimenata ili elektronike ovdje definitivno nema kao što se navodi. Ti elementi su samo poslužili za inspirativnu pobudu, a nikako za formiranje zvuka i stila koji je taman revalorizacija nekad vrlo omiljenog alternativnog sklopa nakon punka 1977. godine. G. očito znaju izmigoljiti otrcanim retro štosevima, posebno na lirskom području bez pseudo-seksualnih sklonosti, dapače, direktni su i otvoreni, ovdje spremni za tri jasne radnje koje tehnički gledajući sa stilsko-zvučne strane mogu i daleko adekvatnije predočiti. Za sada još uvijek nekako sramežljivo pripremljeni tek za prvi dio utakmice s mogućnošću da šansu pretvore u zgoditak, ali za čitav meč im tek treba ostaviti ostatak narednog vremena da pokažu što se sve može desiti u okršaju s promoćurnim protivnikom koji u njima možda vidi tek samo lak pljen. Hm? Ne bih rekao. Mnogi su se zeznuli potcijenivši protivnika.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/09/2015

PS: -1.Sleep, 2.Coitus interruptus, 3.Hang me on