Cineramu sam oduvijek smatrao vanbračnim djetetom Davida Gedgea, i na neki način tako sam se i odnosio prema tom bendu. Ne baš lijepo. Prihvatio sam postojanje, pristojno poslušao svaki album, ali ništa više.

Za razliku od djeteta rođenog u braku, i to još dobivenog kao "bračni poklon". Njih štujem i dižem u nebesa od 1985!. Nekad ravno razlike u postavi ovacdva benda bile su veće. Odnosno spajao ih je samo Gedge. Danas, nakon bezbroj promjena u oba benda, i jedan i drugi čine isti ljudi. Praktično i fino. A čak su počeli snimati i iste albume, svaki na svoj način.

Naime kaj, nezadovoljan prijemom pjesama s posljednjeg albuma "Valentina", matičnog mu benda, odlučio je "pocineramiti" sve pjesme s tog albuma, i to mu je uspjelo tri godine kasnije.

Činjenica je ta da mi nikad taj mekši zvuk koji je imala Cinerama nije sjeo. Jednostavno si Gedgeov vokal nisam mogao zamisliti uz takvu muziku. I danas, 15 godina kasnije i 4 albuma kasnije dok slušam bogato orkestrirani i nježan album Valentina, jednostavno ne se ne mogu saživjeti s njegovim vokalom u tom okruženju. I bog.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 06/06/2015