Ludi Japanci na svome desetom studijskom albumu ponovno donose pregršt iznenađenja, a najkraće rečeno rade i sprdačinu i podižu spomenike svemu i svačemu, ponajviše žanrovskim ograničenjima s kojima su njihovi fanovi očito vrlo nezadovoljni već podulje vrijeme. Odnosno, mnogi bi ih htjeli u klasičnom (hm?) black/death stilu kakav je bio na ranim albumima i ne odgovara im koketiranje sa simfoničarima, zborovima, kompleksnim strukturama i različitim vragolijama, ali Mirai Kawashima (vokal, klavijature, orkestracije) nimalo ne mari za prohtjeve fanova. Bravo čovječe!!! Čak je smjenio dugogodišnjeg gitaristu Shinichi Ishikawu s You Oshimom iz benda Kadenzza smatrajući da je s njime bend išao u kompletno pogrešnom pravcu. Uostalom, umjetnost nije sakupljanje starog željeza ili reciklaža glazbenih standarda, već stvaranje djela koja doprinose razvoju svijesti i percepcije. Moram reći da me na bend još prije mnogo godina uputio Six iz Analene i Kipera kad je radio u Troliku riječima 'Horvi, ovo ti se garant bu sviđalo'. Hvala mu na preporuci. Znao je točno što je prava roba. I nevjerojatna stvar kod Japanaca koja me redovito impresionira - pogode ih potresi, tsunami, elementarne nepogode, Amerikanci su ih bombardirali s atomskom bombom 1945., no njihov duh je neuništiv. Oni su za samo par godina, pa čak i par mjeseci nakon što im se desi tragedija novi ljudi, snažniji i iskusniji. Njihova filozofija života je strašna pouka cijelom čovječanstvu - napredak, budućnost, radnički, rabotnički. Sjećate li se te pjesme ljubljanskih Žoambo Žoet Workestrao? To su Japanci, primjer cijelom čovječanstvu.
Sigh se ne štede s idejama peglajući neke zacrtane puteve već, evo po četvrti-peti put neoborivo dokazujući raskoš talenta koji nije striktno vezan uz death/black. Istina, i dalje postoje sve te elementarne činjenice u tretmanima ritmike, gitara i vokala, ali obilje čudesa, samplova, elektronike, prog-rock/metal formata, neočekivanih folk i jazz izleta izdvaja ih iz horde armade u skroz pomahnitali i ekscentrični bend današnjice. Kritika ih opravdano redovito smatra avangardistima koji probijaju dogme, a da je tome tako dokazuje i ovih neukrotivih 50 minuta materijala kao da su nastali u suradnji s Frank Zappom koji nikad nije osobito šmekao hard-rock i metal ili daleko prisnijim poklonikom tvrdih hc žanrova John Zornom.

Na prošlom albumu "In Somniphobia" su postojale donekle 'ravnije' death/black pjesme, no ovdje nema niti jedne upravo zahvaljujući odsustvu Ishikawe. Svaka je napucana produkcijskim finesama, iščašenim eskapadama, ludilom, skroz bolesnim idejama, kompleksnim opernim figurama s kojima su vrlo bliski poimanju klasične glazbe, te je očito da bend itekako zna da od same sirovosti žanra neće mnogo ostati kad se cijeli proces rocka i metala završi. Odnosno, kad umru i zaborave se kao i mnoge glazbe još od vremena civilizacije Feničana, Perzijaca, Egipćana, faraona, Helena, Homera, Rimskog carstva... Nitko s pravom ne zna kako je njihova glazba zvučala, a postojala je. Zato oni svome domicilnom žanru i daju ovakve figure koje imaju izgledne šanse za opstanak na vrlo dugi period, ali o tome se tek hipotetski može nagađati. Uglavnom, Sigh ne pucaju na šarm samodopadnosti i virtuoznosti, mada takvi elementi postoje u trodjelnoj "A messenger from tomorrow... I.The message, II.Foreboding, III.Doomsday", praktički nalik na sympho-rock Genesis s Peter Gabrielom (dakako u metal simfoniji), a niti na hitoidnost koja se nazire iz urnebesne hardcore završnice "Dwellers in dream" s pokličom 'pusti me van' (let me out) u kojoj kombiniraju jazz-rock, catchy solaže i duhačku funk sekciju (lijepa Dr.Mikannibal svira 3 vrste saksofona - alt, bariton i tenor).

Oni pričaju horror storiju ovog kompletnog svijeta na vrlo zabavan i zajebantski način mješajući ozbiljnost, perverzije, nadrealizam, mahnitu opscenost, pa i dašak nekrofilije koja se kompletno odvija na putu prema grobu. Sve teme su vezane uz pojmove smrti, groblja, životne bijede, napuštenosti, tuge, samoće, krematorija, grobova, pa čak i metaforičkih 'punjača grobova' raspredajući uzajamno povezanu fabulu o životu iz rakursa osobe koju nitko ne doživljava, odnosno, osjeća se mrtav, kao da se već nalazi u grobu. Ustvari, cijeli album je alegorija o bezosjećajnom svijetu 21. stoljeća i nije teško zaključiti da se iza ovakve metafore ustvari nalazi mnogo iščašenih emocija koje vokalno osim Kawashime povremeno zacikta i Dr.Mikannibal, na nekim mjestima gotovo u stilu lijepe Yashuko Onuki, njihove sunarodnjakinje iz Melt Banane.



Tek prve 3 pjesme "Kaedit nos pestis", "Graveward" i "The tombfiller" imaju ponešto od starog stila zajedno s "Out of the grave", no i one se granaju u neočekivanim Zappa-ovskim smjerovima s mnoštvom raskošnog simfonijskog šliha, melodijama, gordim vokalnim zborskim figurama, te iznenađujuće plesnim tempovima dvojice bubnjara Satoshi Fujinamija (svira i bas) i Junichi Harashime koji ne pretendiraju blastbeatove već konkretnu ultrabrzu rokačinu. "The forlorn" je prva laganija tema blago okrenuta ka thrash referencama (ima i zgodne elektronske pasaže, dah azijskog žičanog folka sa srednjevjekovnim gothic ugođajem nalik na klavičembalo, a i Pink Floyd detalja i eksperimenata), a najmelodičnija "The molesters of my soul" pršti bogatstvom progressive zahvata razvijajući kompleksnost pa skoro svih mogućih žanrova uključujući elektroniku, sampling, orkestracije, folk, industrial, symphonic-metal, ubrzane vokale, kaos i nered, gabber, jungle, ambient... Može se pronaći i blues-metala u tempu "The trial by the dead", te skroz uvrnutih fuzija akustike, deatha, jazza, pa i big beata u rasplesanoj "The casketburner"!
Pa mama mia, što sve ovaj peterac nije utkao u album? Jest, ovo je transžanrovska glazba koja s metalom ima još samo dvije figure - growl vokal i gitarske riffove, no ostatak infrastrukture je sasvim drugačije prirode otprilike vrlo slične onoj kao što je Zappa bio vezan uz rock. Osmislili su izuzetno nadahnutu glazbenu, pa i pretencioznu fuziju pretrpanu sa svime i svačime, no vidi se i s Marsa da ovi Japanci itekako paze što će koristiti u koju svrhu pri tome pazeći da se ne poskliznu u svojim naprednim idejama kako obogatiti iscrpljeni žanr metala i dići ga na nivo totalne umjetnosti. I osim toga, ovo apsolutno nije glazba za početnike žanra. Ovako se može svirati i komponirati tek kad se odsluša kompletna ostavština r'n'r-a i metala, a i savladaju pojmovi klasične glazbe, a pogotovo avangarde. Istovremeno, ovo je i alternativa alternativi. Geniji su se konačno dokazali! Pure TEN.

Naslovi: 1.Kaedit nos pestis, 2.Graveward, 3.The tombfiller, 4.The forlorn, 5.The molesters of my soul, 6.Out of the grave, 7.The trial by the dead, 8.The casketburner, 9.A messenger from tomorrow... I.The message, II.Foreboding, III.Doomsday, 10.Dwellers in dream

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/04/2015