Pročačka li se malo po forumima gdje se mahom svi nešto svađaju i prepucavaju, gro metal publike smatra da je novi, deveti studijski album ovih avangardnih japanskih metalaca čisti kreativni promašaj. Ne bih se u takve rasprave upuštao, ali ja nisam stekao takav dojam. Naprotiv, ovo je veoma dobro ostvarenje...

Bend naime već dvije decenije neprestano traži izazove i stalno šara sa različitostima ubacujući folk motive, klasičnu glazbu, jazz, eksperimente, elektroniku i kojekakve vragolije, pa im se albumi poprilično distanciraju od prvobitnog black/deatha s kojim su krenuli daleke 1990. u Tokiju. Posljednja dva albuma "Hangman's Hymn" (2007) i "Scenes From Hell" (2010) su napravili sa simfonijskim orkestrima navukavši čudnovati izraz na lica njihovih fanova. A s ovim albumom su im očito dovukli i prezir jer to za mnoge više izgleda nije 'to'.

Eh, ustinu to više nije 'to', nego nešto sasvim drugačije. Od black-metala su ostale tek neke sitnice u gitarskim tretmanima Shinichi Ishikawe i klasičnih opaljenih vokala Mirai Kawashime (usput, svira klavijature i sklada sve orkestracije), dok je ostala infrastruktura daleko bliža funku, progressive rocku sredine 70-ih, jazzu, bluesu i elementima NWOTBHM. Prve dvije pjesme "Purgatorium" i "The transfiguration fear", te pred sam kraj "Fall to the thrall" su jedine 'ravne' metal pjesme s melodičnim death linijama, no i u njima već ima dovoljno raznolikosti koja izlazi iz žanra (saksofon, klavijature, bongosi, jazzy svirka, ne prebrzi plesni tempo). A od treće pa do devete niže se ciklus pjesama naslovljen "Lucid nightmare" u kojima se razvija tema albuma o strahotama koje se sakrivaju u ljudskim neuravnoteženim umovima ilustrirajući ljuti teror snova, mentalnog horora i skakanja s jedne percepcije na drugu aludirajući na ambis praznine uzrokovan teškim psihičkim poremećajem. A na to već dovoljno ukazuje omotnica na kojoj trudna srednjevjekovna kraljica gura kolica s mrtvom novorođenčadi dok se djeca pored nje igraju s ljudskim lubanjama... Parafrazirajući slične horor filmove, ovo jest uistinu teška tema i za velike ekrane, no nekako se ustalio običaj da se takva scenografija daleko lakše prihvaća u filmu nego li u glazbi, e pa sad, tko voli nek izvoli...

No, uz svu boleštinu satkanu u tematici, nikako se ne može zaobići neprijeporni talent ovog kvinteta koji je svakoj pjesmi utkao posebnost uz nekolicinu dovitljivh eksperimentarija. Tako se ovdje susreće ambijentalni spoken-word "Opening theme: lucid nightmare", lagani stoner/doom/symphonic-progressive prošaran folkom i onim prepoznatljivim sintagmama Tom Waitsa i The Residents u naslovnom komadu "Somniphobia", funk/jazz-rock "L'excommunication a minut", blues "Amnesia", čudnovata ekspresija u kojoj ima svačega od pentatonike, klasične glazbe do valcera "Far beneath the in-between", do neobičnog spoja blacka s opernim arijama i francuskom šansonom u "Amongst the phantoms of abandoned tumbrils" i završne progressive kulminacije "Equale - Prelude - Fugato - Coda" čiji naslov dovoljno govori o kompleksnosti glazbene građe.

Ovakav rizik donošenja kolosalnih odluka koje definitivno vrše zaokret u poimanju metala rezultiraju velikim podcijenjivanjem fanova i subjektivno nedovoljnim poznavanjem materije koja se u prvi mah čini zbrkom i čudnim žanrovskim transformacijama. Međutim, Sigh veoma dobro znaju šta rade i zašto to tako rade pa makar ih mnogi smatrali ortodoksnim bendom. Oni istražuju svaku mogućnost i vrstu instrumentalizacije, pa pobogu, nije glazba neka egzaktna znanost koja se svodi na formule i primjenu istih u svrhu dokazivanja teorije. U njoj se može raditi što god hoće, a ovi 'ludi' Japanci to uistinu umiju i znaju napraviti tako da se čovjek doslovce zabezekne kako nekome uopće padaju na pamet takve ideje.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/10/2012