Poprilično je teško za povjerovati kako Frankie Palmeri uspjeva s vlastitom zlobom i kontraverzijama održati ne samo visoki rejting glazbenog izraza nego i konstantnu, pa čak i impozantnu dozu popularnosti. Posljednjih 5 albuma dogurala su do zavidnih pozicija u USA što se tiče oficijalne prodaje, a na 'indie' listama su se čak smjestili od no.11 do no.4. Jer prije svega, Emmure je Palmerijev bend u kome je bog i batina poput pokojnog Mark E.Smitha. Tko mu se ne sviđa, izbaci ga iz postave, evo, ponovno ima novog basistu, skroz nepoznatog Nicholas Pyatta, ali je dostojna zamjena za Phil Locketta koji je poslužio samo za potrebe prethodnog "Look at Yourself", no to i nije glavni diskurz mizantropije. Palmerija jednostavno boli kita šta tko misli o njemu jer mu je najbitnije da vas pošteno razljuti, razjebe, razbijesni i tako redom svojom bahatošću, arogancijom, egocentričnošću i favoriziranim stavom 'ja sam najbolji i nema boljeg od mene'. On i njegov bend u bilo kojoj postavi je neprestano tu da ga se mrzi i divi, nema druge, a pri tome uspjeva biti sve negativno loše i k tome uspjeva biti taj 'netko' poseban. Kontraverzan, pun ispada, ekscesa, pretovaren netrpeljivošću, samoregrutacijom za bitke koje izgledaju unaprijed izgubljene, a na koncu se pokažu pobjedama, pa natovaren hrapavošću, lihvarskim devijacijama i inim činima od kojih bi pa valjda svakome došla žuta minuta da ga se kresne po gubici. Kao što bend nikada nije bio u nekim suptilnim teritorijama, tako se i na ovome albumu pojavljuje znatna količina uvredljive abrazivnosti i namjernog lirskog pljuvanja agresije, šamaranja, udarcima posred čela, psihičkih tortura, zlobnih prispodobi, mračnih prkosa i zlih namjera oko svega i svačega, a ponajviše vezano uz ljude, sasvim sigurno bliske poznanike. I teško je dokučiti da osoba s takvim stajalištima uopće ima nekog pravog prijatelja jer sve šikanira kao đubrad, kopilad i seljačke šufte, a s druge strane, mnogi ga smatraju istinskim smradom od karaktera, no sveskupa to nevjerojatno pedantno, gotovo proračunato ispada da mu takvi stavovi i mišljenja itekako idu u prilog. Nešto više od pola sata relativno novijeg i friškijeg nu-metala porašpanog industrialom, rap/hip-hopom i metalcoreom proizašlog iz ranijeg deathcorea ovdje je da nadahće sve sirove strasti aktualnog vremena prožimajući mic po mic elemente Korna, Limp Bizkit i Marilyn Mansona, elem dobitne kombinacije s monstruozno konstruiranim zvukom koji se poput omaža za protekle faze svim fanovima nameće punim i bijesnim vokalom punim prodike i jezikove juhe od uvodne "(F)Inally (U)Nderstanding (N)Othing", preko kratke dvominutne "Trash folder" u kojoj ismijava sve kritičare što pišu o njemu, a singlom "Pigs ear" priča storiju, sasvim sigurno istinitu o nekom jadnom momku imenom Wolf koji ne doprinosi glazbi, nego prolazi kroz mnoštvo radnih mjesta na kojima odreda dobiva otkaze. Palmeri to ponosno ističe degradirajući lika i uistinu je intrigantno u šta se sve može pretvoriti ova pjesma...



Sljedeći singl "Gypsy disco" ismijava glazbenu industriju i glazbenike koji se trude pod svaku cijenu nadomjestiti posljedice modernog svijeta, posebice u žanrovima heavy glazbe. Prilično inteligentno nabraja gomilu imena dobacujući im 'recite da držite pištolj u ruci kad skrenete s puta, a niste ubojica poput Attile kad osjetite moj bijes... nikad nećeš biti ja, pa nikad nećeš niti biti Bog'. Palmeri tvrdi da je prijestolje najbolje i da ga on čvrsto drži, huh! Tu je još i nastavak "I've scene God" (ja sam scena Bog'), pa totalno omalovažavanje natopljeno mizantropijom "Persona non grata" u kojoj kaže 'nije me briga za nikoga, nije me briga za ništa' odmah skačući u evidentnu egoističnu katarzu 'odjebi čim dalje od mene' s neprijateljskom agresijom gotovo pucajući direktno u glavu kroz "Thunder mouth" prljavom nastranošću i samodopadnošću 'znam da znate, ne možete ništa protiv mene, ja sam vječan', jebate, a!? Ko' Mark Bolan kad je rekao 'ja sam besmrtan' i slupao se u saobraćajnoj nesreći. U istoj koristi Kornovu "Freak on a leash" vlastitom izvedbom glasovne interpretacije što je potencijalno, barem za neke istinske fanove i jednih i drugih egoistični eksces. Oli mrzi ili štuje Korn? Hm? U čudnoj "203" očajnički jauče zbog nekog značenja o anđeoskom broju, a onda metodički uskače u masakr "Informal butterflies" otkrivajući snažne hip-hop elemente s mračnim brutalnostima. On također voli ništavilo i neuspjeh, samo čiji? "Bastard ritual" govori o tome završavajući sa smrtnom bezobzirnošću hodajući preko leševa u posljednoj temi "Uncontrollable descent" himničnom skladbom u kojoj se kao rijetko do sada pronalazi niz ranijih elemenata Emmure, još tamo iz vremena Ammermanna, Ketiveja i braće Lionetti kojima je 2009. nabio nogu u stražnjicu, navodno jer su tražili pare nakon prvog ulaska na USA top-listu (no.141) i američkog tiraža drugog albuma "The Respect Issue" od 5000 prodanih kopija što je za dojučerašnje autsajdere bio znatan komercijalni uspjeh. Danas Emmure imaju mnogo veće tiraže, a kruži kuloarska priča da Palmeri plaća svirače samo po odrađenim satima u studiju i na pozornici jerbo mnogo kompozitorskog posla odrade producenti i ekipa iz diskografske etikete. Btw, za prošli album glavni je bio Drew Fulk, znan po mešetarenju Lil Wayne, Bullet For My Valentine, Ice Nine Kills, Motionless In White, a onda je sve jasno da Emmure imaju debelo zaleđe, pardon Palmeri. Da piše tekstove kakve god hoće bez presedana. Da surovo i brutalno, ono što se doslovce kaže raspizdi ljudski um potičući osjećaj spontane agresije poput mrskog neprijatelja za koga ste niža klasa i najgori šljam. I Bora Đorđević je bio pristojniji kad je pevao lepe pesme o ženama, kurvama i priležnicama što im je davao za taksi, jer brinuti će se tvoji, umoran sam dušo...



Eksplicitnost lirike u srazu s, mora se priznati, primamljivo koncipiranom modernom metalcore glazbom čak pogodnom i za đusku oivičena s uvodnim i odjavnim robotskim pripovjedačem zasigurno i nije najbolji rad, ali ima pretenzije da postane najkomercijalniji i najprihvatljiviji, kakav god da jeste. Evo primjerice, jesu li oni stari rockeri iz 70-ih ikada razmišljali da će "In the summertime", "My sweet lord", "Bohemian rhapsody", "Sultans of swing", "Mull of Kintyre", ajde dobro i "Another one bites the dust" i "Another brick in the wall" postati najprodavaniji i najemitiraniji rock singlovi svih vremena? Nisu. To su bile obične pjesme koje su prihvatili milijuni ljudi i s vremenom ih usvojili kao neke vlastite himne, a s ukusom i izborom mase ne vrijedi se zafrkavati pa šta god mislili o dotičnim pjesmama i redovito u rukavu imali najmanje desetak jačih, po tko zna kakvim kriterijima 'boljih' pjesama. Palmeri to jako dobro zna. Za sada se ponaša poput Freddy Mercurya na vrhuncu slave, tamo negdje 1984/1985 kada je izjavio 'čuo sam glasine da će se Queen raspasti zbog toga što sam gey. Te priče su došle iz guzice. Queen će se razići tek kad ću biti mrtav, a možda ni tad'. Eto i Freddy i Palmeri su besmrtni sve dok imaju velike jezgre fanova. Palmeri tek ozbiljno radi na tome da ga se primjeti i van USA, a kako stvari stoje nove horde u Europi samo čekaju na njegovo pojavljivanje, vuka u jagnjećoj koži. A kao nevinašce s baby facom izgleda na fotosima... Album osuđen na slavu.

Naslovi: 1.(F)Inally (U)Nderstanding (N)Othing, 2.Trash folder, 3.Pigs ear, 4.Gypsy disco, 5.I've scene God, 6.Persona non grata, 7.Thunder mouth, 8.Pan's dream, 9.203, 10.Informal butterflies, 11.Action 52, 12.Bastard ritual, 13.Uncontrollable descent

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/06/2020