Postoje izvočađi koji izdaju fenomenalne albume ali onda nisu u stanju dostojno ih prezentirati na koncertu. A postoje i oni drugi, oni koji albume izdaju čisto kao "izliku" da bi mogli nastaviti raditi ono što najbolje znaju i umiju - izazivati znojne pijane ekstatične fešte diljem svijeta, iz večeri u večer. Jedan od vodećih predstavnika ove druge skupine je, sasvim sigurno, svima dobro poznati Kultur Shock, živopisna družina ljudi koji sviraju balkan/gypsy/punk/metal i pritom uspijevaju poslati hvale vrijednu multikulturalnu poruku a usput se i vraški dobro zabaviti.

Baš zato što su prije svega jedan live band, preslušavanju njihovog posljednjeg albuma nemaštovitog naziva IX (pogađajte koji im je to album po redu) i nisam pristupio s nekim velikim očekivanjima. Gino i ekipa su na vrhuncu kvalitete i kreativnosti bili prije nekakvih 8-10 godina što su i obliježili dvjema odličnim uratcima Kultura Diktatura i We Came to Take Your Jobs Away, nakon toga većinom isporučuju albume (u tu kategoriju možemo uvrstiti i ovaj) koji se svode na polu-uspješno recikliranje sebe samih, bez želje za dodavanjem ikakvih novih i zanimljivih elemenata. If it ain't broke, dont fix it, valjda. Pa, ovaj album definitivno nije "broke", ali od benda koji se zove Kultur Shock bi se moglo očekivati malo više šoka. Ovako podsjećaju na one lignje u menzi koje vam, iako su objektivno uvijek iste, iz petka u petak postaju svaki put sve bezukusnije. Tu treba reći kako je dio "problema" u njihovoj navici da albume izbacuju vrlo često, pa se onda tu nađe i nešto pjesama koje su čisti filleri i bez kojih se moglo. Kužite me, da u posljednje 4 godine nisu izbacili 3 albuma nego 2, vjerojatno bi i njihova razina bila dosta veća.

Nemojte me krivo shvatiti - volite li Kultur Shock, voljet ćete i ovaj album. Možda ga čak budete i jako voljeli, ali neće vam pasti na pamet reći da je to najbolji njihov album ili da su na njemu nešto posebno inspirirani jer to nikako ne bi bila istina, to je svima jasno. Jednostavno, stvara se dojam da ovaj bend zadnjih godina prilično opušteno prilazi izdavanju albuma, po "anything goes" principu, pa onda dobijemo jedan ovakav razvodnjen, nepovezan i pomalo šlampav rezultat. Mislim, za početak - zbilja su mogli malo drugačije poredati pjesme, ako ništa. Jer uvodna Home je, brate mili, jedna preduga (5 i pol minuta), prerepetitivna i potpuno nemaštovita pjesma koja u sebi ni približno nema snage da ponese namijenjenu joj ulogu najavnog singla na albumu jednog svjetski poznatog benda. Ovakva se pjesma obično uvrsti na drugu polovicu albuma kada je slušatelj već dobio dovoljnu dozu onog što je tražio (energičnih rifova, ludih solaža na violini, zabavnih tekstova itd.) pa se već ispuhao dovoljno da može podnijeti jednu dosadnjikavu lamentaciju. Ali ovako, radi se o priličnom promašaju.

Album nastavlja pjesma Bogu Dušu u kojoj stvari već polaku sjedaju na svoje. Luđački, kaotični sevdah/metal kao stvoren za delirična singalonganja u stanju alkoholne oduzetosti koji u svom drugom dijelu prelazi u zanimljiv jam koji zvuči kao da je kakva turska vojska iza ugla. Unamerikan je pjesma koja je muzički najmaštovitija i najrazrađenija na cijelom albumu, a i tekst joj je dosta lucidan i duhovit - priča o odnosu imigranata i NSA. Slijedi Rage Against Old Age u kojoj nas Kultur Shock podsjeća zašto ih uspoređuju s Gogol Bordellom i nazivaju gypsy punk bendom. Radi se o furioznoj punk rasturačini obilježenoj genijalnom međuigrom saksofona i violine s idealističkom porukom u "zauvijek mlad" fazonu. Osobno mi je ovo najbolja pjesma na albumu, vrlo je catchy i energična pa smatram da ne bi pogriješili da su nju izabrali za singl. No, što je tu je, valjda ljudi znaju što rade.

Ove tri gore navedene pjesme zatvaraju najzanimljiviji dio albuma, nakon toga razina ponešto opada. Koliko vidim publici i kritici se Akšam prilično svidio, ali meni ova sevdah-pop balada malo previše baca na Harija Mata Harija i slične bezveznjake da bi moglo proći. Ne znam, možda se netko pronađe iznimno potresenim dok Gino teatralno zavija "Skoro sam se ubio, da bih te poljubio, al' te nisam ni probudio", ali mene nije dotaklo. U svakom slučaju, po svojoj dužini i monumentalnosti, Akšam je očito zamišljen kao centralna točka albuma, svojevrsna kulminacija. Nadalje, Fobia je pjesma koja je muzički ne pretjerano zanimljiva ali ju izvlači odličan tekst koji uspješno secira sve paradokse homofobije s vrlo upečatljivim dijelom "Vjera - nacija, ista partija, Bog i Šejtan dva druga najbolja".

Wild and Crazy Guys je tanašna heavy metal tupa-tupalica koju ne zapamtite ni nakon što ju poslušate pet puta i taman kad već počnete gubiti interes i koncentraciju, ukaže se odlična stvar Soldier od Misfortune u kojoj se uspješno parafrazira ona poznata uzrečica o tome kako kad umreš pate samo drugi a ne ti, a da je isto i kad si glup. I sve to prožeto nekim reggae/tango ritmom koji prelazi u violinom natopljeno divljaštvo koje je teško žanrovski odrediti ali je tako izrazito kulturšokovsko da ga ne biste ni s čim zamijenili. Za kraj, tu je i zgodna obrada sevdalinke S one strane Plive koja je sama po sebi vrlo lijepa pjesma, pa nisu mogli pogriješiti. Ovo ne treba shvaćati samo kao punjenje broja pjesama, pošto je Kultur Shock oduvijek imao naviku obrađivanja narodnih pjesama u zanimljivim aranžanima, možemo reći da S one strane Plive uspješno nastavlja tu tradiciju.

Dakle, jedan prosječan album kojim Kultur Shock neće steći puno novih fanova, ali će sasvim sigurno zadržati stare (kojih ionako već ima masu). Uostalom, njihovih četrdesetak europskih turneja ih je dovelo do položaja da je malo koga više briga što su zadnje objavili kad su im svirke naširoko poznati kaos za koji se traži karta više. I na kojima sve pjesme zvuče super, pa makar ih na albumu ne mogli ni čuti. Tako ću i ja sad ovom albumu dati ocjenu 6, ali duboko uvjeren da će te iste pjesme u Močvari ovog petka zvučati za čistu desetku.

ocjena albuma [1-10]: 6

ujak stanley // 17/02/2015