… Trail of Dead sviraju već 20 godina, a gotovo svaki od 8 njihovih dosadašnjih albuma započinje formulom isprobanom još od samih početaka. Furiozni start u prve tri pjesme, pa onda malo usporenje kroz sredinu, a kraj ovisi o raspoloženju. Ili se vrate u žestokom stilu ili ostanu spori, pa malo zadave. No, oni su bend koji se voli ili ne. Nema sredine. Iako se ponekad nisam slagao s njihovim albumima, uvijek im se vraćam i rijetko kad su me razočarali. Vjerojatno nisam ni previše objektivan u svojim ocjenama, iako se trudim to biti.

Već dugo im se nije dogodilo, da ponove furiju kakvu su nam priuštili na "Source Tags & Codes", ali moglo bi se reći da su na ovom albumu blizu. The Doomsday Book definitivno nije jedna od žešćih s kakvima obično otvaraju albume, no ima neku hipnotičku formu s kojom ni ne primijetiš da je prošlo te triipol minute, nakon kojih se pretoči u Jaded Apostles gdje se gitara rola, a bubanj nabija u zlokobnom ritmu. Niti tu se ništa znakovito ne događa iako nas već preko sedam minuta drže u iščekivanju. Dosad su već barem triput morali explodirati, no ništa od toga. A Million Random Digits čini se da ne spada ovdje, jer ne nastavlja nit prethodnica koje dovode do usijanja uz Lie Without a Liar, koja kod mene dosiže stanje blisko onom kada sam čuo It Was there That i Saw You. Savršenstvo, koje traje samo tri minute. A trebalo bi barem još toliko. Gitare, refren, malo pilane… Sve je tu!

Mislim, ne moram dalje ni slušati ovaj album. Znam da je odličan. I kako su nakon trećeg koji im/mi je bio najbolji dosad došli do Zagreba, mogli bi ponovo.

No, šteta bi bilo ne čuti što se događa u drugom dijelu albuma. The Dragonfly Queen simpatična je ubrzana simfonijska balada. Potpuno atipična za njih. Bus Lines je njihova Champagne Supernova, što se mnogim fanovima neće svidjeti, no kraj albuma ima "ono nešto" što će Vas ponovno vratiti slušanju cijelog albuma.

Započinje s Like Summer Tempests Came His Tears, instrumentalnom simfonijom u kojoj glavnu riječ ima klavir, koji vodi ritam i uzdiže se iznad gitara, a završava sa Sound of The Silk moćnim AYWKUBTTOD klasikom, koji se u svojem srednjem dijelu pretvara su brazilsku fiestu sa srednjevjekovnim motivima, da bi pjesma i album završili suludim gitarskim solom.

Nakon dva, po meni nešto lošija albuma, kad sam već skoro izgubio nadu u Keelya i društvo, vratili su se još jači i raznovrsniji, a to može značiti samo dobro.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 01/12/2014