Najavljen još početkom 2013. s dakako istom tročlanom postavom C.O.C. su svoj deveti album krstili najjednostavnijim mogućim imenom što relevantno odgovara krizi karijere da evidentno nemaju nikakve asove u rukavu. I glazbene, a ponajviše lirske, no od svega je najjasnije da je Mike Dean definitivno slabiji i tananiji vokal od Pepper Keenana koji ih je po drugi puta napustio 2011. neposredno uoči snimanja prethodnog albuma "Corrosion Of Conformity" (objavljen početkom 2012) gdje se trojac uspio jako dobro snaći.

Izostavljeni kreativni vokalni resursi koji se ne mogu nadoknaditi ma kako god da se Dean trudio biti senzibilan i povremeno vriskati u najbržoj "Denmark Vesey" očitavaju se i na tankoj performaciji pjesama koje variraju od sludge-stonera (uvodne "Brand new sleep" i "Elphyn") do thrash-punka ("The nectar", "Tarquinius superbus"), dok je najveći dio materijala fiksiran na njihov prepoznatljivi transžanrovski križanac sludgea i mekšeg metala gdje se jedino izdvajaju "Trucker" i "The hanged man" s laganim stoner-blues uvodom i relativno žestokom hard-rokačinom s catchy solažama. No, očito je da su obje skladbe napravljene po istom kalupu i da bi tako mogli štancati pjesme unedogled. Izabrati simpatičan riff, ponegdje zarolati kompleksnija staccata (grungerska "Who you need to blame"), te album zaokružiti s dvije iznimno kratke skladbe, laganim minimalističkim piano komadom "Interlude" i završnom "The nectar revised" od svega minutu i 20 sekundi koje odlaze u fade-out je daleko ispod prosjeka na kojeg su naviknuli auditorij. Ako je ijedan album barem malo približno sličan ovome, onda je to proslavljeni "Blind" iz 1991., ali tada su kreativne mogućnosti C.O.C. bile daleko izraženije.

Najslabiji i najneinventivniji album u njihovoj karijeri.

Naslovi: 1.Brand new sleep, 2.Elphyn, 3.Denmark Vesey, 4.The nectar, 5.Interlude, 6.On your way, 7.Trucker, 8.The hanged man, 9.Tarquinius superbus, 10.Who you need to blame, 11.The nectar revised

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 08/07/2014