Kayo Dot umiju slušatelje i fanove zaista odvesti u neočekivanim smjerovima. Prošli album "Hubardo" (2013) sam htio to ili ne, preskočio koliko je bio težak i neprohodan u avangardnom black metalu i eksperimentima, a u međuvremenu su s bratskim Tartar Lamb objavili i živi zapis "Krakow" početkom 2014. s kojim su, kako stvari stoje, završili jednu opsežnu fazu rada.
Toby Driver, vođa i glavni katalizator benda odlučio je na osmom izdanju potpuno promijeniti sve stilske parametre. Ovdje od onih metal eksperimentarija nema ništa, a nevjerojatno jest i to da uopće više ne pjeva grčevite growlove i crustove, već čisti senzibilan 'clean' otkrivajući čaroban dream-pop vokal tipičan za shoegaze podsjećajući na kombinaciju Roland Orzabala (Tears For Fears) i Marc Almonda. Glazba se stilski strahovito smirila i otišla u mekanom indie-rock pravcu s post-punk, gothic/ dark-wave i elektronskim prizvukom. Gitare Ron Varoda su bez distorzija i riffova s mnogo lepršavih abrazivnih shoegaze legata i ponešto prozračno mračnih staccata, pojavljuju se i plesne ritmičke varijacije bubnjara Keith Abramsa, te obilje synthova i elektronskih basova samog Drivera i drugog klavijaturiste Tim Byrnesa, dok je saksofonist Daniel Means prisutan samo u dvije-tri kompozicije, a najizrazitiji je u "Library subterranean" i završnoj "Spirit photography" prepustivši se atmosferičnim free-jazz improvizacijama.
Ovakvo neočekivano izdanje s mekanom i pitkom muzikom koja je opet sama po sebi opozicija i zvuku 80-ih iz kojih je Driver očito crpio dobar dio inspiracije, a i sam navodi kao uzore Type O Negative, Peter Gabriela i dark-wave premda se ovdje može pronaći i stanovitih utjecaja Cocteau Twins, The Smiths, a ponajviše Siouxsie And The Banshees i The Cure čak i nije toliko specifičan odmak od ranijeg rada kao što je jedna druga strana - lirika. Ono što je do sada urlikao i sofisticirano maskirao pod velom često nerazgovjetnih growlova, ovdje je kristalno jasno za razabrati, ali što ustvari točno predstavljaju tekstovi, to je već enigma počevši od samog naslova albuma za kojeg se ne može pouzdano zaključiti da li je riječ o ljesovima, kovčezima, nekim paketima ili, možda nekim sasvim drugim metaforama na Io (zante što je Io, ne?). Tematika neprestano varira izmjenama psihičkih stanja i općenitih raspoloženja od nadrealnih memoara, osjećaja propasti, ludila, traume, katastrofe, zla, smrti, ubojstava do neskrivenih emocija mira i ljepote. Prikazani likovi vjerojatno su njegova osobna personifikacija koja neprestano pokazuje tenziju samouništenja kroz umjetničke apstrakcije i samozadovoljstva s namjernim kazališnim scenarijima mada većinu tekstova potpisuje vrlo čudan pjesnik Jason Byron. Snažne slike i metafore koje se nižu kroz album provlače zlo kao osnovicu sublimirajući napetost i neizvjesnost ishoda priče samih likova koji su psihički mahom nesređeni, nestabilni, izmrcvareni emocijama, rastrgani u paranojama ili skroz stoički hladni, tupi i melankolično patnički, plahi ili čak posve plašljivi proživljavajući neko začarano prokletstvo koje umnogome podsjeća na noir filmove da na koncu svode finiš radnje u enigmatičnom raspletu s lucidnim višesmislenim zaključkom.
Po običaju, album nema mnogo pjesama, ovaj puta samo 6 komada od uvodne rastrgane gitarske laganice "The mortality of doves" u trajanju od 12 minuta s ambijentalnim synth pasažima i elektronskim tretmanom bubnjeva u kojoj postaje jasno da će većinu dinamike bend raditi posve oprečno dosadašnjem radu - u sofisticiranoj minimalističkoj tehnici. Najljepši komadi slijede kroz tri izuzetna pogotka - brzoj "Offramp cycle, pattern 22", te laganijim "Longtime disturbance on the miracle mile" i "Library subterranean" s tipičnim Siouxsie And The Banshees štimungom i ponešto The Cure-ovskog proto post-rocka iz sredine 80-ih. Sve su unatoč različitosti tempova plesne s mnogo finih melodičnih basova i nadograđenim stilskim figurama progressive obrazaca kroz minimalističke repeticije (osobito posljednjenavedena gdje se poigravaju s jazzom). A pravi post-punk/gothic stiže u katarzičnoj "The assassination of Adam" s nezaobilaznim de-kompozicijskim figurama, da bi finiš bio upriličen vrlo slično kao i početak. Lagano poluelektronski, ali i traumatizirano melankolično kroz 10 minuta dugačku "Spirit photography" u kojoj glavni lik pati i blijedo posmatra ostatke svoje emotivno devastirane deložacije spokojno se pripremajući za smrt.
Veoma pažljivo dotjeran, sceniran, osmišljen, konceptualno prilagodljiv i stilski posve neočekivan, ovaj album iskače iz dosadašnjih diskografskih izdanja benda u posve novom obliku koji više nema skoro pa ništa zajedničko s prethodnicima. Svakako da ovo jeste još jedan pokazatelj Driverove bogate kreativne osobnosti vrlo bliske David Bowieu koji se tokom 70-ih drastično mijenjao s albuma na album. Spram njega, Driver je autorski utučen, depresivan, morbidan i suicidalno tmuran stalno protežući kroz radove mučne, anksiozne, lucidne i apstraktno zagonetne opservacije igravši se sa stilovima poput dijelova puzzle kolaža koji se naoko nelogično sastavljaju, a ovaj album je specifično slomljene dinamike koja provlači život na granice ludila i smrti što u ovakvom iracionalno - konfuznom obliku nije pošlo za rukom niti navedenim legendarnim gothic zvijezdama 80-ih godina.
Novi biser Toby Drivera.
Naslovi: 1.The mortality of doves, 2.Offramp cycle, pattern 22, 3.Longtime disturbance on the miracle mile, 4.Library subterranean, 5.The assassination of Adam, 6.Spirit photography
ocjena albuma [1-10]: 9
horvi // 14/01/2015