Kayo Dot se u zvučnom pogledu potpuno promijenio s površine otpuhnuvši metal kao žanr, te distorzirane gitare i standardni set akustičnih bubnjeva, a tranzicija grčevitog Toby Driverovog growl vokala koja je počela još na "Gamma Knife" (2012) ovdje je okončana prelaskom u potpuni 'clean' na pop razini Roland Orzabala, Marc Almonda i Dave Gahana. Instrumentarij u prvom planu čini elektronika i brdo gostiju, njih čak 18 na violama, violinama, violončelima, kontrabasu, harfi, trubi, rogu, ručnim udaraljkama i raznim vrstama klavijatura (pipe organ, hammond, melotron, harmonika, synth...), tako da sve ono što je nedavno činilo jedan od svakako najneobičnijih i najlucidnijih avangardnih metal bendova našeg vremena u ovome kontekstu ima šmek čudno tretirane elektronike na najuvrnutiji način art-rock lučonoša poput Japan ili Simple Minds iz epohe ranih 80-ih.



Ovdje se doslovce teško može rasčlaniti elektronski zvuk od analognog, čak i u primjeru Keith Abramsovih bubnjeva što se doimaju revivalom elektronskog seta bez činela Steve Jansena s "Tin Drum", basova ili samih Driverovih iskrzanih post-punk gitara u staccatima nalik Charlie Burchillovom radu na "New Gold Dreams '81'82'83'84". Zvuk kojeg je Driver sam producirao doduše nije neko novo epohalno otkriće, ali je barem do koljena Brian Enovim potezima kada je primjerice radio "The Unforgettable Fire" U2 kada se The Edge čudio kakvi su to vražji zvukovi izašli iz njegovih skladnih gitarskih akorda. Tražiti dionice gudača ili duhača je jalova potraga; sve se čini da su ovakvom neobičnom pretvorbom uronjeni u bogato napucani laid-back s neobičnim i abnormalno zapetljanim linijama poput Gordijevog čvora. Jedinu osnovnu harmonijsku liniju održava Driverov vokal, ali i tu ima takvih odstupanja da se čitav album od nekog osnovnog post-punk/electro leksika razlikuje ko sampling ranih albuma De La Soul što su se doimali bendovskom svirkom klasične funk postave.



Elem, mnogo toga što se ovdje čini elektronskim ustvari je utemeljeno na analognoj svirci, a ono nešto što se hipotetski poteže analognim možebitno je elektronsko. I tu jednostavno nema nikakvih pravila. Pravila i metode jedino zna Driver i njegovi suradnici, a k tome treba dodati i neuhvatljive tekstove što ih potpisuje bivši klavijaturist, vokalist i bubnjar Jason Byron, česti autor i same lirike na gro Kayo Dot albuma. Doslovce slušatelja primoraju da se ozbiljno zapita tko tu od koga radi mamlaza i o čemu se ovdje bunca spominjući Delphija, bogove, proročanstva, samoubojstvo, sredstvo za uspavljivanje, mitološku atensku vatru, sakramentalni dim cigareta, tisuće godina proročkih lutanja ("Amalia's theme"), neobično dangubljenje za barskim stolom promatrajući bezoblične mase ljudskih kostiju ("All the pain in all the wide world"), tajne sporednih ulica, lagani korak kurvi na pukotinama betona ("Magnetism") i satelite praznih očiju zvjezdanih sela Titanovog duha i mnoštva mrtvih s krunom konstelacije obješenih o antenske stupove na tornju termosfere ("Rings of Earth"). Da ne bi sav libreto bio Byronov, jedan potpisuje i Driver osobno ušetavši u takav sličan scenarij gdje se mašta i imaginacija miješaju sa stvarnošću nadrealizma tame koljevke dječačkog pješčenjaka u vjetru i kiši bezizražajnih premorenosti stranica dnevnika umotanih u pukotinama rijeka i šećera u prahu što sipi u zemlju poput kule od pepela po brdovitom groblju ("Brittle urchin"). Auuu! Nije daleko od toga da su se Byron i Driver sofisticirano našegačili s darkom, gothicom, black metal poetikom, artističkim designom, elokvencijom i egzaltacijom poezije. Šaljivdžije su na visokoj razini dozvoljavajući kritici i publici da sama stvara svoje viđenje, a ono najprvije na prvu loptu bila bi smrtna ozbiljnost percipiranja ovog albuma koji krije brojne zamke počevši od samog nadrealističnog naslova pogodnog za neki SF/horror film. Proniknuti u točna značenja i smislenost pjesama nije nimalo lagan zadatak; sve je u vješto sročenim metaforama, alegorijama i insinuacijama koje variraju od blažene romantike do zajedljivo cinične ironije društva kao nesuvislog katalizatora umjetnosti slično poput percipiranja neshvaćenog "Gamma Knife". Tada se činilo da mnogo toga odlazi u vjetar zbog grčevitih vokala, no nije tako. Sada kada se Driver čistim, finim i senzibilnim glasom razotkrio kao emotivan pjevač, stvari su potpuno iste; shvatiti poetiku njegovih pjesama je samo puko naklapanje oli je vješti šarlatan koji se lukavo izmiče poput jegulje pretvorenu u lisicu ili je uistinu neprikosnoveni talent koji sustavno i opravdano slijedi etiku naprednih glazbenika da svaki novi rad mora biti avangardniji i produhovljeniji od prethodnog. Kako god, za njega nema stagniranja.

Naslovi: 1.Amalia's theme, 2.All the pain in all the wide world, 3.Magnetism, 4.Rings of Earth, 5.Brittle urchin

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/08/2016