Kada se kaže 'najbolji koncert' misli se na oduševljenu publiku, sjajan feedback, glazbu koja obara, energiju, raspoloženje... Eh, ovo nije bio koncert tog tipa, ali je bio najbolji u originalnosti kakvu možda u skoro vrijeme nećemo doživjeti.

Te večeri je malobrojna publika imala prilike prisustvovati raritetnom koncertu tri avangardna izvođača kakvi su uistinu rijetkost u okvirima današnjeg suvremenog undergrounda. Ajde de, jest underground kad ovakvu muziku rijetko tko uopće sluša... Kategorizirati prikazani materijal je posve nezahvalno. To nije bio niti rock, niti jazz, niti pop, a niti klasični koncert eksperimentalne ili 'ozbiljne' glazbe bez obzira što Kayo Dot ima reputaciju stanovitog post-metal/ post-rock benda. Možda još ponajviše 'od svega pomalo', ali apsolutno ništa konkretno, tj. u nikakvim poznatim konvencionalnim okvirima.

Publika je bila u dobroj mjeri zbunjena i kako je nastup odmicao, samo najhrabriji su ispratili posljednje aktere do konca svirke što me neopisivo podsjetilo na neka legendarna 'Smaranja' gdje su znali nastupati takvi kreativni izvođači da se smrzneš, a auditorij ih je skoro zabezeknute promatrao i u konfuziji napuštao koncert prije završnice. Ne treba im zamjerati jer je glazba ova tri izvođača uistinu teška i zahtjevna, te treba pozornu audijenciju koja bi se prema nekakvim principima morala barem emotivno uključiti u njihovu izvedbu. To nije glazba za stereotipnu zabavu koja poput rocka, popa ili konvencionalnog jazza može služiti kao 'kulisa' za bezbrižno opuštanje, ona nije niti plesna, već je veoma ekspresivna, ponekad eksperimentalna, a u najvećoj mjeri misaona s košmarnim efektima punim halucinacija i neobičnosti. Ako se u nju slušatelj ne unese svim svojim čulima, vjerojatnost da od svega neće doživjeti ništa osim konfuzije je velika. Zbog samih oblika i specifičnih formata, svo ovo troje izvođača pripadaju debeloj avangardi, a to je još jedan faktor koji je uzrokovao pomutnju i vrlo mlak feedback. Znam da su mnogi te večeri samima sebi postavljali pitanja 'koji je ovo đavo, kakva je ovo glazba, zašto tu nitko ne svira nikakve riffove, nikakve melodije, zašto tu nema rock tempa', a naposljetku i 'pa kada će ovo konačno završiti'. Tja, to je uvijek tako kada se nađemo u koštac sa nečime apsolutno novim, a ovo je bila prava lekcija jedne zaista nove i suvremene glazbe koja je odavno izašla iz svih postojećih okvira rocka. Nastup je otvorio, kao što je i najavljeno, JEREMIAH CYMERMAN sa solo točkom koja je trajala neoprostivo kratko, tek nešto više od dvadesetak minuta. Očito nezadovoljan mršavom posjetom koju mi je kasnije prokomentirao da je u sklopu ove europske turneje bila najslabija do sada (večer ranije u Beogradu su imali daleko više publike), Jeremiah je iskoristio kao trening u kojem je izveo samo dvije kompozicije "Kaddish" i "Improvized". Njih nema na niti jednom njegovom zvaničnom albumu i priprema ih za neki svoj naredni rad, te ih eksperimentalno dorađuje na ovakvim nastupima gdje je siguran da publika ne šljivi niti 1% tamo nekakvog klarinetistu koji služi kao pred-izvođač. Sjedio je na niskoj stolici pored samplera i procesora s kojih je emitirao efekte i specifične noise-experimental zvukove kakvi su primjerice uobičajeni na nastupima post-electro industriala, a na njih je filao melodije, improvizacije i brojne efekte koje je kreirao na klarinetu. Predstavio je zadivljujuću tehniku svirke; to nisu samo bili 'klasični' zvuci klarineta, već i dahtanje, piskanje, stenjanje u njega, lupkanje po njemu i stvaranje vrlo nadahnutih gradacija koje služe kao popratni efekti i slike koje dotjerava sa jednom od 4-5 papučica s kojima je modificirao zvuk. Složen proces stvaranja glazbe kojeg je predstavio, na žalost je ostao lišen za promociju sjajnog albuma "In Memory Of Labyrinth System" (2008, Tzadik) s kojeg se barem očekivalo da će izvesti kratke "Canalis urticulosaccularis" ili "Nerve to ampula of lateral canal". Da je bilo onako kako je Jeremiah zamišljao u jednoj zemlji poput Hrvatske u kojoj su mu posljednja dva albuma recenzirana i pokupila iznimno visoke ocjene (a usput se i mogu kupiti u specijaliziranim cd-shopovima), te da je bio pun klub, njegov repertoar bi bio drugačiji. Ovako je svirao za poluzainteresiranu audijenciju koje je više bilo raštrkanih po separeima, čoškovima i podbočenih na šanku nego li ispred same pozornice. Njegov solo rad je očito još uvijek velika nepoznanica našoj publici, a kasnije mi je pričao da sličan feedback zna ponekad doživljavati i u svojoj domovini Americi kada nastupa na nekim lokacijama gdje audijencija ne kapira to što radi. Prišapnuo mi je da mu je osnovni uzor Evan Parker s kojim bi jednog dana volio nastupiti, a to dovoljno govori o kompetentnosti ovog uistinu velikog majstora klarineta i strastveno nadahnutog kompozitora. Sve u svemu, Jeremiah mi se privatno predstavio u veoma prijatnom i prijateljskom izdanju, te smo zajedno drugovali nakon što je odradio svoj set u nastupu sa sljedećim izvođačem. TARTAR LAMB nisam uspio preslušavati i zvučno upoznati prije ovog koncerta osim onih par snimaka sa njihove myspace stranice, te mi je kao i većeni posjetitelja ovo bio vrlo težak zadatak za uho. Bend je praktički sastavljen od istih članova Kayo Dot, a jedina razlika je što u njemu večeras nisu koristili bubnjara kojeg inače imaju. Elem, tu su dva saksofona, dvije klavijature i bas gitara osnivača cijelog ovog projekta, genijalca Toby Drivera, dok im je Jeremiah bio gost na klarinetu. Ukupno ih je bilo petorica na pozornici s time da su se Terran Olson i Tim Byrnes izmjenjivali na dionicama za klavijature i saksofone. Njihova glazba je instrumentalna, kompleksna i veoma psihodelična, a kreće se u otprilike sličnim relacijama poput Kayo Dot u teško prohodnim ritmičkim sekvencama s kojima grade melodiju. Avangardni pristup Tartar Lamb je vidljiv u svim segmentima od konstrukcijskih shema kompozicija do ritmičkih perioda koji ustvari čine jedan dugački takt u kojima gotovo da stvore jednu mini skladbu i po otprilike tom sistemu tvore raznoliki ritmički kolaž. Ekipa duhača i klavijaturista je strogo predana svojem zadatku; sviraju isključivo po notama, prate Tobyija koji bas gitarom drži čitav kompozicijski kostur i nema nikakvih improvizacija. Sve skupa zvuči veoma šokantno premda je riječ o vrlo mirnoj izvedbi koja ima velikih natruha klasične, tj. ozbiljne muzike. Ono što je mene, a pretpostavljam i većinu posjetitelja zbunilo jesu konstrukcije zvuka. Svatko od njih svira zasebne sekvence, niti u jednom trenutku se ne nađu u istim harmonijama što sve naoko djeluje u posve čudnom skladu osobito kada se slušatelj nađe oči u oči s izvedbom na dva-tri metra ispred sebe. Činilo se kao jedna velika i kompleksna zbrka, no kada sam se u nekoliko navrata odmaknuo od bine, sve je postalo sasvim drugačije. Iza ove gromade nekonvencionalnosti nalazi se iznimno bogati glazbeni sklop kojem valja pristupiti analitički. To jednostavno nije glazba za klasičnu zabavu kakvu smo naviknuli od rock bandova, to je posve nova glazba koja ima sasvim drugačiji pristup i najlakše ju je utrpati u avangardu. Mene kao glazbenog sladokusca i istraživača, ovaj nastup se nevjerojatno dojmio premda sam ostao zatečen sa spoznajom da ovako nešto nikada nisam slušao mada su me iskustva preslušavanja i analiziranja Karl-Heinz Stockhausena i John Cagea naučila da ima štošta toga što nikada nitko nije osmislio. A Tartar Lamb, kao i Kayo Dot su zaista nešto novo. Nakon ovog mirnog zvuka, ali i šokantno posloženog u konstrukcijama, nadao sam se da će KAYO DOT zvučati kao pop bend jer sam njihova 4 dosadašnja albuma obilato preslušavao i upijao posljednjih dana da se što bolje pripremim za koncert. Ha, ali stvar izvedbe je posve drugačija. Njihova glazba kada je slušate kod kuće ne djeluje toliko kompleksna i hermetički zatvorena kao što je to svirka uživo. Pojačani sa bubnjarem David Bodiem, nakon dobrih sat i pol vremena dva prethodna izvođača konačno se moglo čuti nešto što je u ponekim momentima zvučalo kao rock bend sa progressive/sympho konotacijama. Otprilike, skladbe su im još teže za slušanje od Tartar Lamb koji su prije svega bili psihodelični, no Kayo Dot su u kompleksnosti izraza otišli na još jednu stepenicu više. Sve ono što se moglo čuti kod Tartar Lamb ovdje je obogaćeno za još barem jednu potenciju. Ritmika koja je najvažniji faktor toliko je u pojedinim momentima kompleksne strukture da zbuni svojim neočekivanim intervencijama. U principu, dobar dio njihove građe je sastavljen od dugačkih taktova koji se pretvaraju u melodiju i nije ih lako za pratiti zbog nedostatka konvencionalnosti. A opet, ova glazba je savršeno izgrađena na posve novim formatima i slobodno se može reći da je to što su Kayo Dot upriličili posve nov oblik koji ne sadrži ništa od poznatih formi rocka i pop glazbe. A opet, Kayo Dot nije alternativan bend jer se ne postavlja s tom težnjom opozicije prema nečemu. Ne, oni rade sasvim novu i drugačiju muziku u kojoj se čak niti ne može osjetiti da ima 'nešto' od nečega ranije poznatog.

Krenuli su sa "Lethe" i odmah otprve uveli u svoj kompleksan zvuk, a potom su kroz naredne četiri, vrlo dugačke skladbe predstavili posljednji, odličan album "Coyote". Da ih sada ne seciram i pojašnjavam, nedavno je objavljena i recenzijav, a bend ih je skoro pa izveo u tančine kao i na albumu. To su bile "Calonyction girl", "Whisper ineffable", "Abyss hinge 1: Sleeping birds sighing in Roscoloux" i "Abyss hinge 2: The shrinking armature". Vrlo tužni i mračni kratki tekstovi nalik na The Cure i Joy Division sa veoma kompleksnom glazbenom građom, koju Toby naziva goth-fusion. Teške su za slušanje i kod kuće, ali moram priznati i još teže za doživjeti uživo. Publici ovo uistinu nije bilo lako za probaviti; kako je nastup odmicao i ono malo ljudi se počelo razilaziti, pa je do kraja ostalo jedva dvadesetak preživjelih. Stekao sam dojam da ovo ipak nije publika za takav bend; Kayo Dot bi puno bolje funkcionirao pred darkerima i mračnjacima, ali od njih nije bilo nikoga. Da se razumijemo, glazbeno nije bilo nikakvih eksperimenata i izleta u slobodne improvizacije jer je ovo sama po sebi prilično apstraktna ritmička muzika na bazi ekspresivnog koncepta koji sadrži elemente jazza i psihodelije, kao i klasične suvremene glazbe. Trebati će proći dosta vremena da se shvati ovaj fenomen Toby Drivera kao kompozitora sklonog ne-konvencionalnim poduhvatima, ali kada se uđe u taj sistem i razluče barem neke osnove, otkriti će se uistinu ogroman skladateljski kapacitet. Za sam kraj, izveli su dvije starije pjesme "Blue lambency downward" sa istoimenog albuma iz 2008. i "The antique" sa debija "Choirs Of The Eye" (2003).

A pošto sam gotovo čitav nastup Kayo Dot proveo sa Jeremiahom koji je bio koordinator djevojci na mikseti, on mi je priznao da su mu najbolji bend svih vremena. Jest, majstori su. Nevjerojatna je to glazba. Teška je za shvatiti ovako na prvu loptu, ali kada se gleda u globalu šta i kako je sastavljena, to je jednostavno fascinantno.

horvi // 09/02/2011