Prvi album koji mi je pristigao još koncem 2014. godine kao najava izdanja 2015. (početkom 2. mjeseca) je treći rad francuskih 'luđaka' Cowards. Ima izdanja s ove etikete koja recenziram i objavim prije nego što fizički cd zaživi u opticaju zahvaljujući njihovoj revnoj promotivnoj službi u koju bi se mogli ugledati i neki naši izdavači.
Prethodni 12'' EP "Hoarder" (2013) je bio vraški teško i mučno djelo s 5 pjesama od 27 minuta čiji sadržaj nije preporučljivo analizirati osobama slabih živaca, a ovaj službeno drugi album (sjećate se, prvi je bio totalno mazohistički "Shooting Blanks And Pills", 2012) se pozabavio agresijom ljudskog mentaliteta kažnjavajući doslovce od početka do kraja kao da u najblažu ruku čitate knjigu ili gledate film s tematikom niskih strasti monstruoznog čovjekovog karaktera.

Kakav sve čovjek može biti i kakav on u principu jeste? I svojeglav i glup i inteligentan i radišan i vrijedan i pošten u nekim stvarima, a i lažov i škrtac i zlobnik i nelojalna pizda i još štošta toga što se prihvaća zdravo za gotovo, a u mnogo paralela mu se i oprašta, te s empativne strane i 'progledava kroz prste'. No, kad jednom jedna obična sitnica, ona kap koja prolijeva čašu proradi kao obarač, nastane nesaglediva mržnja, zavist, podlost, bešćutnost, fizički obračun, porodično zlostavljanje, razoreni brakovi, gubitak koječega, pa u nekim slučajevima dolazi i do krajnih granica brutalnosti nasilja i pogibeljnih opasnosti. O svemu tome govori ovaj album naplavljen eksplicitnim ekstremnostima proizašlih iz ljudskih nezadovoljstava sa svojom najbližom okolinom stvarajući sramotu i za sebe i za bliski krug. Izgubi se dostojanstvo nestankom ljubavi ili nekih životnih prioriteta, a osovina u svemu tome koncentrira se na osvetu, pakost, totalno ignoriranje, ono doslovce što se kaže, probudi se zvijer u čovjekovoj psihi, postane potpuni podlac i spreman je učiniti koješta u tom ratu nastalom na frustracijama i neispunjenim očekivanjima. Čovjeku je jako teško u takvim situacijama, osvetoljubiv je, pa ako patim ja, e, bome ćeš i ti. I tako unedogled. Ne treba trabunjati dalje, dovoljno da pogledate sve te odnose, ne samo na društveno-političkoj razini, već i u svoj privatni interijer, a Cowards su u njemu pronašli brdo inspiracije za iživljavanje i sami se pretvorivši u manijakalne degenerike.

Namjerno i s neskrivenom strašću govore o sebi kažnjavajući same sebe, one protiv kojih se sukobljavaju, a i one koji ih slušaju o čemu zbori razjareni frontmen Julien H. Nema milosti u njihovom gardu, no za razliku od mnogih ekstremno brutalnih pakosnika hardcorea i metala, oni ne posežu u iracionalnost, imaginacje ili apstrakcije, sada je nakon ova tri upečatljiva rada potpuno jasno da su realisti nadahnuti stvarnošću, grozomornim ljudskim manama i općenito svim negativnostima koje proizlaze iz ljudskog bića. Press info kaže da su se za ovaj album svih njih petorica spustili na onu razinu svijesti maksimalnog prokletstva do samouništenja. Nigdje ovdje na ovih 40 minuta nećete naići na nikakvu ljepotu ili kratki predah od sadističkih poriva, čak niti onda kada Julien ne vrišti svojim slinavo natopljenim crustom nego stojički šuti i prepušta dijapazon sfere sadističkim instrumentalistima. Zvuk je maksimalno kaotičan, podebljan basovima brundavih distorzija i gitara, te uglavnom tromim ritmovima bez mnogo zadrške ka nekoj uglancanoj finoći. Neuhvatljiv je, opasan i rastrgan, pjesme su u totalnom neredu, no ipak se u tom konfuznom de-kompozicijskom kaosu nazire vrhunska kreativna kompleksnost kao da su u samo jednoj pjesmi spojili barem 5-6 različitih, dakako brutalnih etida, točnije vježbi za 'žice i palice' kojima kontroliraju svoju neuračunljivost.

Od uvodne teme "Shame along shame" koja je još najjednostavnija s poduljim silovanim minimalističkim introm, kreće tegobno sludge mljevenje svega po spisku, naoko bez reda vožnje. Svi oni koji su im zapeli za zub dolaze na tapetu, nitko nije pošteđen, u nikome ne vide ništa sjajno i bajno kako kaže "Never to shine", a ne prežu niti da ispljuju svoje supruge, djevojke i ljubavnice u kratkoj rasturačini "Frustration (is my girl)" punoj netrpeljivosti i nasilja. Ako se ikako može reći da nekakvo olakšanje ovdje ipak postoji, onda je to laganiji riffoidniji i atmosferičniji uvodnik u "Beyond my hands", donekle blizak sludge klasicizmu s pravilnim intervalima, no ludilo koje iz pjesme izbija nema veze sa zdravim razumom, a da su totalno pošandrcali prikazuje "Birth of sadistic son" u kojoj su sludge pomiješali s post-hardcore manijakalnošću i naslagali enormni paravan mazohizma i iživljavanja s gitarama, riffovima, rafalima i rešetanjima od nemila do nedraga priznajući u narednoj rasturačini "Low esteem" da je granica tolerancije nepodnošljiva i da je neka optimalna razina o poštivanju mnogih načela otišla dođavola vijugavo skretajući po psihologiji pokvarene i izopačene ljudske prirode. I što onda nakon toga? Pobjeći negdje, bilo gdje samo ne na glavnu cestu gdje si najuočljiviji u svojoj pomahnitaloj paranoično-šizofrenoj depresiji o čemu govori kratki ekstremni komad "Anything but the highroad" s uvodnim i izvodnim snimkom nekog ženskog vokala što, hm, djeluje poput onog kojeg čujemo na autobusnim i željezničkim kolodvorima, ali ne mora biti. Prije će biti trabunjanje pametnih babetina, pardon, naših ljubljenih ženica i priležnica bez kojih ne možemo, a ipak mnogo puta i moramo samo da bi se otarasili svega onog gnijeva i izbjegli daljnje sukobe. Uh!

U neku ruku naslovna tema "Wish for infamy", ponovno uvijena u klasicizam sludgea, no s rascjepkanim fragmentima i de-kompozicijskim sintaksama progovara o nepoštenju, besramnosti i podlosti, te se sam bend na koncu stavlja u čin padanja u trans vlastitog osakaćenog ponosa ("Bend the knee"), da bi na koncu priznali u završnom epilogu, najtromijoj "So easy" kako je ustvari ljudsko dostojanstvo tako lako zgaziti i pretvoriti u hrpicu bezvrijednih tričarija.

Čitav album je vraški opasan i psihički mučan, čak i pogibeljan za sam doživljaj percepcije slušanja. Ja sam ga prvi puta slušao pred samu Novu godinu, te me strahovito pogodio s depresijom kojom zrači. Nisam čitao Sartreovu "Mučninu", no ako ima nešto od ovih masivnih agresija s kojima Cowards (kukavice, plašljivci) doslovce nabijaju kompleks manje vrijednosti zbog svega i svačega, onda razumijem zašto je tako razvikano djelo. "Rise To Infamy" nije tu da bi oraspoložio, on je tu da bi psihički ubio i razorio onu zadnju mrvicu nade za nečim boljim. Nikako se ne morate slagati s time o čemu im govore pjesme ako niste doživjeli osobni potop na emotivnom planu, a ako jeste, onda će vas uvjeriti da najgora životna stanja mogu biti još i gora premda ste i mladi i zdravi i lijepi i seksualno privlačni, a možda i financijski dobrostojeći. Kad ste razjebani do bola, onda ste totalno rastrojeni, asocijalni, disfunkcionalni, anksiozni, puni bijesa, ljutnje i srdžbe, mogli bi ste napraviti mnoga sranja, a ovaj album svojom agresijom upravo priča što treba izbjeći i doslovce bend živo boli ona stvar što će te misliti o njemu.

Da li je ovo remek-djelo? Slobodno bih rekao da jeste jer me malo koji album ovako 'opalio' po glavi, išamarao, zdrmao i iscimao u nekim aspektima života da ga osobno mogu smatrati leksikonom onih stvari koje ne valja u životu raditi, a osobito ponavljati.

Genijalni luđaci!

Naslovi: 1.Shame along shame, 2.Never to shine, 3.Frustration (is my girl), 4.Beyond my hands, 5.Birth of sadistic son, 6.Low esteem, 7.Anything but the highroad, 8.Wish for infamy, 9.Bend the knee, 10.So easy

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/01/2015

PS: p.s. prvi video biti će realiziran zajedno s fizičkim izdanjem 9.II 2015.