Vrlo zanimljiv bend iz Brightona koji je nastupio 2024. na zagrebačkom InMusic festivalu, ali naš Peđa nije napisao niti slova o njihovom nastupu. Debi album "Bright Green Field" (2021, UK no. 4) je bio fantastičan sklop krautrocka, post-punka i kojekakvih kolažnih eksperimenata s mnogo lirske kritike protiv kapitalističkog sistema i političke desnice Velike Britanije, pokupio je zavidno visoke ocjene, a što je specifičnost, nemaju frontmena na čelu pozornice nego bubnjara Ollie Judgea koji je na albumu odigrao snažnu, gotovo frenetično poremećenu rolu pjevača vrišteći uz mnogo izvitoperenih, dakako namjernih falševa kombinirajući fazone Stephena Malkmusa (Pavement), Jamesa Murphyja (LCD Soundsystem) i nezaobilaznog, pokojnog Mark E. Smitha (The Fall). Već po tome se dade naslutiti u kom stilskom smjeru se odvija igra benda na ovome trećem albumu uz primjetljivu dozu kočnice što se tiče neurotičnosti, ekspresija i eksperimenata. Prvo što se uočava jest vrlo teška tematika o 'kukavicama' koje se skrivaju u prirodi samog zla širokog društvenog konteksta, to jest, ovaj rad zajedno s prvospomenutim, te drugim "O Monolith" (2023, UK no. 34) jest u određenu ruku tematska trilogija koja se vrti oko nekoliko vitalnih ljudskih karaktera, danas itekako naglašenih - pohlepe, apatije, zlokobnosti i - podlačkog licemjerja. Pri tome se ovdje pojavljuje glavni lik - brutalni antijunak, nestašan i nekako naoko simpatičan, ali u principu iza njegove glume stoji vrlo loš, zloban i zao čovjek, manipulator, prepredeni lažov željan slave, bogatstva, časti i moći ne hineći niti od iskorištavanja i žrtvovanja svojih najbližih, to jest, Judge je prikazao društveni sistem modernog kapitalističkog kanibalizma u kome je čovjekovo dostojanstvo nebitno. Mnogo toga ovdje može slobodno asocirati na one čuvene tekstove Talking Heads, Gang Of Four, The Fall, The Pop Group, ajde, ponešto i na Radiohead, no glazbeni afiniteti su nešto drugačiji. Kontekstualno, krautrock/ post-punk je ovdje i dalje najbitniji faktor što se ponajbolje osjeća u prvom, uvodnom, rasplesanom singlu "Crispy skin" od čak 6 i pol minuta (!), ali i jedan i drugi žanr su ovdje oblikovani u modernoj retrospekciji istom kao što je LCD Soundsystem koristio The Fall štoseve i šablone, međutim s lirskim odmakom kako kompozicija teče, otkriva se želja psihičkog bolesnika za ubojstvom.



Odmah dolazi i drugi singl "Building 650" o planiranju ubojstva vlastitog prijatelja - da li da ga veže i zapali zajedno s njegovim prijateljem koji nije Amer devastirajući Trumpovu progresiju o 'najdominantnijoj civilizaciji koja je ikad živjela na Zemlji', odnosno, metaforički govori o nacizmu. Gledajte, ovo su jako teški stihovi ako se shvate doslovce jer su u principu crna i mučna ironija onog podjebavanja za šankom. Da se ovoga dočepaju klinci čiji roditelji imaju sličan stav, te da počnu tumačiti o čemu Judge govori, vjerojatno bi sve krivo shvatili inicirajući se za akciju protiv onih koji nisu 'njihovi'.



Treći singl "Cro-magnon man" je pun lingvističkih zagonetki: da, aludira se na kromanjonca, ali ima nešto ovdje i s našeg 'CRO' ponosa kada se čuje da je 'cro-magnon man' 'kockasti s tko zna koliko kockica boje rajčice, ide na benzinsku u iznošenim cipelama, a kod kuće ima punu šupu plastičnih boca'. Ne bih se uopće čudio da je tu prikazano njihovo iskustvo prilikom posjete Zagrebu i Hrvatskoj. Momci su se vjerojatno htjeli provesti na InMusicu, a dobili su, ne znam, da ne drobim bezveze jer nisam bio prisutan, možda nikakav feedback, a kasnije se oblokali s nekim našim domaćim patriotima u garaži punoj plastičnih flaša za reciklažu slušajući poduhvate naših nogometaša kada su svako malo sprčili njihovu Englesku, odvajkada prvake svijeta. Judge drsko zbori na kraju 'svoj ću život uokviriti u tvoje kosti, u paučinu nad tvojim krevetom'. Ne mora biti, ali je tu mnogo toga duboko sofisticirano.



Ne bih se zafrkavao da su Squid (lignje) neki bezazleni brit-pop/retro post-punk bend što koristi mnogo starih posuđenica iz spomenutih žanrova daleko prije vlastitog rođenja. Sve su to očito jako dobro upili u zastrašujućim post-punk/ gothic relacijama o maničnim predrasudama, tjeskobi, jezovitim situacijama s primislima na samoubojstvo i ubojstvo ciljajući na pasivnost i inerciju društva koje se stalno raspada po šavovima, a nikako da se raspadne povukavši u sumornu budućnost kada će najlakše biti uz sve zakonske tolerancije, slobode, emancipacije i ine fleksibilnosti prema različitim emo, etničkim i religioznim strukturama ubiti mrskog neprijatelja bez ikakve kazne. Ovo je prilično opscen i opasan album ako se krivo shvati. Nije to ona vrsta tjeskobe u nedokučivoj apstrakciji čudne fikcije genija za kojeg niste sigurni da li samo priča besmislice o političkoj malodušnosti ili naklapa o vlastitoj frustraciji koristeći pogodan teren prepun zla, digitalnog nacizma/ narcizma prepunog samozadovoljstva i neobuzdane mašte kako bi svijet trebao izgledati.

Teško je slušati "Showtime!", razmrdani post-punk od 5 minuta kada glavni lik stoji na vrhu nebodera od 14 katova namjeravajući prigrliti 'miran život' upavši u stanje euforije leta pojačanog s violinama i ekspresivnim psycho-ambijentalnim efektima; jeste, ovo je kulminacija samoubojstva, jačeg od "Frenkie" Suicide i mnogih stihova Ian Curtisa i pjesama The Birthday Party. Ovdje ima mnogo jakog materijala egzistencijalne poremećenosti svijeta koji takoreći ima sve što mu treba, ali nikako nije zadovoljan. Bizaran svijet bogatog života koji traži svoju novu mistiku, zamišljenost i još jaču pokvarenost pakiran u tako finom, žanrovski popularnom indie-rock maniru.

Jako opasan i uznemirujući album, zavisi kako ga auditorij razumije.

Naslovi: 1.Crispy skin, 2.Building 650, 3.Blood on the boulders, 4.Fieldworks I, 5.Fieldworks II, 6.Cro-magnon man, 7.Cowards, 8.Showtime!, 9.Well met (fingers through the fence)

Ocjena (1-10): 8.5

horvi // 09/03/2025