Boreći se s činjenicom da moram biti pristran kad su floydi u pitanju, razmišljao sam kako početi ovu recenziju. Činjenica je da sam dobar dio svoje mladosti utrošio proučavajući njihovo ingeniozno stvaralaštvo, ali jednaka je činjenica da smo u Lisinskom slušali nešto što je fejk, pa makar bio i najbolji mogući koji se trenutno nudi. I baš zbog tog fejkanja tribute bandovi su redovno omalovažavani od jednih i obožavani od drugih koji, svjesni da svoje idole neće lako (ili nikako) vidjeti, svoje idolopoklonstvo kanaliziraju prema glazbenim obdukcijama koja su, eto, tu na dohvat ruke - blizu očiju i srca. The Australian Pink FLoyd Show (u daljnjem tekstu TAPFS) negdje su između tributara i originala, jer, iako neke njihove obrade pokušavaju biti preslika, količina autorskog u pojedinim pjesmama, vizualima i improvizaciji je itekako prisutna. Da li je to dobro? U vizualnom dijelu definitivno, jer ponovno snimiti, nasnimiti ili retuširati originalne pink floyd-ofske video materijale, te u njih umetnuti klokana kao glavnog lika definitivno je duhovito i hvalevrijedno. A upravo to se dešavalo prilikom izvođenja odabranih dijelova prva tri izabrana albuma, kronološki od početka večeri: "Dark side of the moon", "Wish you were here", "Animals". Jednako je efektno bilo promijeniti uvod u "Wish you were here", koji je sada zvučao australski do ibera, no, s druge strane, kod npr. "Set the control of the heart of the sun" dodati srednji, solistički dio, bilo je pretjerano i nepotrebno. I baš se kod najstarijih i najpsihodeličnijih pjesama Pink Floyda (Gore spomenuta "Set the control..." i "Astronomy Domine") TAPFS mašinerija raspala i odradila samo solidan posao: da bude jasno, to samo potvrđuje koliko su rani floydi inovativni i nedodirljivi, eto, do današnjih dana! Dakle, ni im za zameriti, barem su probali. Tim prije što su kasnije uratke odradili izvrsno. Sjedi 5! Pa smo tako u drugom dijelu koncerta čuli po jednu ili dvije pjesme s nekoliko albuma ("The final cut", "Ummagumma", "The division bell"), a kraj je sasvim očekivano ostavljen za najveći komercijalni uspjeh "The Wall" čija je "Run like hell" i ovdje, kao i na stvarnim PF koncertima redovito svojom furioznošću osiguravala kraj koncerta uz dugo pamćenje. Svi su došli na svoje: stari fanovi u svom flashbacku, mladi fanovi čuvši najviše slično što je moguće, pa čak i totalni PF dibidusi, jer dečki znaju s instrumentima. Na svoje su došli i sumanuti čuvari reda i mira u dvorani koji su trčeći vrebali nejač s mobitelima u rukama i branili fotografiranje. Glupo i nepotrebno. Pa još kada dodamo previsoku cijenu karata i iznenađujuće "ne-baš-tako-dobar" zvuk lisinskog odlazimo s iskustvom još jednog dobrog koncerta, koji je, eto ko za vraga, mogao biti još bolji! Daljnje prigovaranje je sasvim nepotrebno da ne bi ispao onaj kome i dlaka smeta. Stoga stajem i pamtim samo ono dobro. I tako je kod tribute bandova najbolje.

danko // 06/02/2010

> vidi sve fotke // see all photos