S ovim Kanađanima, opravdano nazvanim Nickelback 2 ili Nickelback Light, jer su na početku karijere radili za 604 Records samog Chad Kroegera iz Nickelback, nikad ne možete biti sigurni. Dok im je kreativni zenit labavo vijorio na ponajboljem "Savages" (2014., USA no. 8, UK no. 41), nepotrebno su zabrazdili u pop-rock "Wake Up Call" (2017., USA no. 24) kada su ih već gotovo svi naivni post-grunge rockeri otpisali, pred samu COVID-19 pandemiju 31. siječnja 2020. su izbacili neočekivano socijalno-politički osviješteni "Say Nothing" (USA no. 116) koji je i onu preostalu audijenciju zbunio svojim tvrđim sadržajem, ha, pa rečemo, povratkom na hard rock riffove. U žiži njihovog američkog, a i britanskog uspjeha bio je manje-više uvijek zabavniji alternativni stil o razularenim djevojkama, tulumima, pijančevanjima i post-adolescentskim ludorijama akcentirajući se kao ženomrsci, no ne i gayevi, ne zaboravimo da im hit "Bad girlfriend" s trećeg albuma "Scars & Souvenirs" (2008, USA no. 26) počinje stihovima 'moja cura je magnet za kurac'. Tako se ovdje vraćaju na slične teme, primjerice u "Medusa (stone)" pričajući storiju o djevojci koja ga iskorištava, zlostavlja, tjera ga da pije neke šašave tablete od kojih postaje opak i zločest, ali kako god, stalno joj se vraća nadovezavši se na funk-rap temu "Ambulance" o izlasku petkom navečer, te na samoj završnici albuma "Summer song" koja nije 'ljetna pjesma' nego o toj razularenoj curi imenom Summer, a na frontmena Tyler Connollyja očito ima negativan i loš utjecaj.



Tematika ostalih pjesama uglavnom se vrti oko partyjanja i raskalašenih obligacija dajući do znanja da su šandrcali u vrijeme pandemije bez turneje i koncerata ostavši na suhome dvije pune sezone, međutim poznato jest da se bend neprestano koška s preokupacijom pokušavajući ponoviti uspjeh velikog spomenutog hita. Smiješno je za vidjeti kako ih neki ugledni komercijalni, u slobodnom prijevodu štreberski magazini i web stranice veličaju da pokušavaju uvesti inovacije, ta da stalno napreduju. Ajoj, kakve li blamaže za Blabbermouth, Kerrang!, Rolling Stone, NME…, uh, ovaj bend već 2 desetljeća stalno dobiva prilike za iskupljenje premda su praktički dosegli samo dno povlađivanja publici. Evo, laganija pjesma "Sick" mizerno je oteta od Weezer postavši boksačka vreća rocka za slobodne udarce, a kako album odmiče dolazi sve veća i jača generička glavobolja nalik na sve one rock izvođače koji su skloni raditi pjesme isključivo za ispod prosječne radio programe koji ignoriraju i Pearl Jam i Nirvanu smatrajući ih previše tvrdim i žestokim neandertalcima bez emocija.

Sve je ovo toliko jednostavno, svakodnevno, čak i glazba na nivou prvih dana lekcija za gitarski riff s nekom tendencijom da album govori o trenutnom stanju čovječanstva i snalaženju pojedinca u njemu remontirajući se nekim surogatima Maroon 5 kak'ti povratka u veličanstvenu formu, ali puno bolje bi funkcionirao kao kolekcija pjesama za penzionere kojima je rock ostao u sjećanju bezbrižnih vremena Huey Lewis & The News, Boston i The Eagles, bendova bez entuzijazma i energije.

Naslovi: 1.Dinosaur, 2.Medusa (stone), 3.Sick, 4.Two of us (stuck), 5.Ambulance, 6.Sideways, 7.Get in the line, 8.Head in the clouds, 9.Hearts too wild, 10.Summer song

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 16/10/2023