Ovaj puta za razliku od iznenađujućeg prijatnog debija "Far Away" (Slušaj najglasnije, 2013) nedostaju plesne stvari i to je jedini manjak, no sve drugo nadoknađuju ugodnim, nešto mračnijim motivima ispričanim kroz 8 relativno kraćih komada (najdulji "Traveling alone" iznosi 4 i pol minute). Otvarajuće kompozicije "Night shift" i "Time series" svojom psihodeličnom ambijentalnošću prizvati će Pink Floyd, Tangerine Dream i "Apollo" Brian Enoa u suradnji s Daniel Lanoisom na gitari. Već prema tome se jasno uočava da su ovdje u igri dva izuzetna meštra koja ništa ne prepuštaju slučaju mada bi se naoko pričinilo da su posrijedi u pitanju samo čisti eksperimenti. O, ne, oni dolaze tek kasnije. Jedna od rijetkih relativno plesnijih u vrlo tromom trip-hop/slow-down tempu "Time series" donosi sofisticirani gitarski tretman u pop aranžmanu, posve ambijentalna spomenuta "Traveling alone" bluesersko-jazzy razigravanje na gitari uz pratnju valovitih i prozračnih laid-back sekvenci, naslovna "Side effects" se poigrava hipnotičkim elektronskim minimalizmom u čudnovatom obredu, a onda nadalje do konca isijavaju zanimljivim elektronskim eksperimentima čvrsto držeći osnovne strukture u koheziji kompleksnih aranžmana.

Prva od njih "Amusement for the ghost" prijeti svojom oštrinom da će se zaletjeti u big-beat, no naposljetku se dobije neobičan križanac eksperimenta punog dinamike s elementima proto-techna, a danas možemo slobodno govoriti i post-techna u kome nije osnova plesni ritam, već kompleksno sortiranje ostavštine u nove formate. Ova višedjelna skladba podsjetiti će na mnogo toga; od Sheffieldske škole Cabaret Voltaire, ranih Clock DVA i The Human League, preko nekih eksperimentalija Simple Minds iz cirka 1980-81, Brian Enovih pionirskih metamorfoza istraživanja zvuka, sve do novijih i hrabrijih IDM izvođača koji zapostavljaju klasične dance metode u svrhu individualnih ekspresija. "Xanax" dođe nešto poput ubrzanog drone stila s electro post-industrial predznakom, a repetirajuća melodija fiksira neo-folk bazu; točnije, ovakve vrlo slične kompozicije radili su rani Kraftwerk, a kasnije tokom 80-ih i 90-ih Coil. Posljednja "Sound of madness" isključivo zbog svojeg pritajenog tempa i repeticija blago asocira na underground acid-house s drajverskim zveketom za pošandrcati i šteta je što ovo ludilo nisu razvukli do pojmova transcedentalnosti već su ga zarobili u samo nepune 3 minute.

Koncept, kao i na prvom albumu postoji. Ovaj put je daleko više metaforičan i zakukuljen u individualnu priču iza koje može stajati svašta. Kod ovakvih radova koji isijavaju dubokim parametrima neophodne su 'upute za upotrebu'. Obično klasični glazbenici ispišu podulji sadržaj i značenje tema kako bi slušatelju približili 'libreto' koji ne postoji, dok se ovdje tek samo može nagađati o osnovnim inspiracijama ovog dvojca. Možda je ovo priča o noćnom poslu nekog portira, zaštitara ili sličnog noćobdije koji u toku smjene ima dovoljno vremena za razmatranje vlastitih preokupacija obavljajući radne zadatke, kasnije se kući vraća sam, premoren, a još uvijek pod stresom traži sedative i pada u svoje privatno ludilo tražeći san, jedini pravi lijek za nerve. A možda je nešto sasvim deseto, nadrealno, no kako god, završnica albuma ima horror slike i paranoje koje su neprekidno potiskivane zbog stalnog održavanja svjesnosti sa stvarnošću.

Zanimljiv album za analize. I glazbene i scenografske. Mistično. Uglavnom, jako dobro i zagonetno.

Naslovi: 1.Night shift, 2.Memories, 3.Time series, 4.Traveling alone, 5.Side effects, 6.Amusement for the ghost, 7.Xanax, 8.Sound of madness

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/08/2014