home > mjuzik > Descending Rabbit Holes

kontakt | search |

SIDE EFFECTS: Descending Rabbit Holes (Rockshots Records, 2018)

Ono što mahom svim našim izvođačima što koriste engleski jezik bilo da su rock, metal, hardcore, electro ili bilo kako drugačije žanrovski orijentirani, glavni sindrom je da pokušavaju biti ozbiljni i senzibilni, a manjka im duhovitosti, zdravog humora i neophodne poetske elokventnosti. Svaka čast izuzecima poput The Orange Strips, bivše Heroine, Erotic Biljan & His Heretics, Neon Lies (Goran Leutar), Subscale ili Overflow koji su već na svom prvom albumu "Through Department Store" odalamili šamarčinu stihovima 'Why so stupid? You drive me mad. You need a bullet in your head'.

Teško je ostati pasivan kad se pokušava biti gordo ozbiljan i pretenciozan u rockerskom aspektu potencirajući 'velike' i 'goruće' teme ispjevane na engleskom koje, uzgred, samo služe za stvaranje nekakvog veličanstvenog dojma, a dobro se zna da to u čestim prilikama nije polazilo niti samim Englezima ili Amerikancima, kao primjerice Stonesima kad su vrlo smiješni ispali stihijski trabunjajući o Zaljevskom ratu koncem 80-ih, Dylan o građanskim pravima u "You gotta serve somebody", U2 o paradoksima u kršćanstvu, Guns'n'Roses o kineskoj demokraciji o kojoj pojma nemaju ili pak, Van Halen korištenjem mitološko-seksističkih fraza. Kad su David Lee Rotha pitali što točno govore njihovi stihovi, odgovorio je da nema pojma jer on ih doživljava kao pećinsko slikarstvo, a takve kontradikcije su česte kod pretjeranog polemiziranja s neutvrđenim ili nedovoljno smislenim detaljima manje-više vezanim metaforama uz seks i perverzije, upravo onako kao što nalaže kult r'n'r-a 'rope-a-dope', odnosno zvezano konopcem da se klatari na ideji koja nije dovoljno sazrijela.
[  ]

Činjenica jest da gro naših 'Engleza', odnosno onih koji koriste engleski u principu nešto 'naškrabaju' da ima melodičnu potku koju mogu uklopiti u određene zvučne gabarite jer je za prvi susret sa ciljanom audijencijom najvažnija melodija, privlačnost i adekvatno ukomponirana magičnost za koju je tekst najmanje bitan jer je odvajkada bivala teza da skladan zvuk i njegova razumljivost ne trebaju služiti tekstu i poeziji. U rocku su stoga mnogi tekstovi ponavljanje istih riječi i fraza različitim redosljedom, a gotovo s istim idejama mada je to nezahvalno tvrditi, ali analize koje se provode još od 50-ih godina prošlog stoljeća kad je akademski krug počeo secirati socio-kulturološke segmente tog popularnog žanra pokazuju itekakvu konstantu i utjecaj na masovnu histeriju i manipulativnu snagu upravo zbog mainstream banalnosti i nedostatka poetske dubine.

Ne bih počeo na ovakav način da gitarist i vokalist ovog zagrebačkog benda Ivan Mihaljević nije preuranjeno pretjerao s izjavom kako je svakoj pjesmi s ovoga albuma cilj duboko istražiti temu što je za svaku pohvalu, međutim nakon preslušavanja moj dojam je polovičan. Uspio je u sviračkom i produkcijskom pogledu (Denyken), odnosno u specifično postavljenim, relativno kraćim obrascima (od 3 i pol do 7 minuta) za progressive rock s hard'n'heavy elementima nakrcati aranžmane raznolikim prevratima, dostatnom energijom i uzbudljivom gitarskom interpretacijom, no tu štrči taj drugi par rukava, a to je lirika koja je baš u navedenim opsezima: neduhovita s pokušajem da bude gordo ozbiljna i da na određeni način donosi tenzije poetskog romantizma, empatije i 'mudrih misli' u rocku. Međutim, ona je vrlo naivna u svojoj prikladnosti makar se osjeća senzibilitet i očiglednost, no to je ustvari samo sinonim za beznačajnost kulturološke ili poetske rock analize pa makar se čak u "In the shadow of a crumbled front" poziva na samoubojstvo Chris Cornella, a u "Obituary of common sense" na društveno mnijenje i glas javnosti što se može prihvatiti kao određena angažirana floskula, ali krajnji doseg jest samo patetično lamentiranje bez adekvatnog zaključka poput naših TV glumaca (i režisera) koji se tu i tamo odvaže zaigrati neku rolu na engleskom. Em ne barataju dobro s njime, em glumataju i ovako i onako, neuvjerljivo, baš kao što su učili na dramskoj akademiji vježbajući u kazalištu, a to nije isto kao zašpanati točno preciziranu scenu i kadar ispred kamere ispadavši tako beznadežno šašavi kao da je svaki zahtjev režisera prijenos naukovanja obaveznih "Glembajevih" ili "Hamleta" s vrhuncem "Hamleta u Mrduši donjoj" na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ako se tu položi glumački ispit, onda si na konju kojeg jaše Ivo Gregurović, ha-ha-ha... Crtice koje su naredane na ovome četvrtom albumu Side Effects prizivaju jako dobre i poznate reference r'n'r (uglavnom hard'n'heavy) fabule od misticizma i mitologije do emocija i ezoterije bez konkretne priče, da se ne kaže koncepta, ali zato je ono najvažnije čvrsto fiksirano uz glazbu dovedenu skoro do pojmovnika pefekcije barem što se tiče naše scene.

Kad ne bi bilo tog nes(p)retnog lirskog diskursa i velikog pomaka unazad ka sentimentalnom raspoloženju u rocku kakvo je vladalo prije punka, a i još uvijek vlada, nažalost, ovo bi bio vrlo dobar rad, čak i odličan. Ionako tekstove u ovakvom izričaju malo tko prati. Najvažnija je glazba kao i kod Led Zeppelin koji su znali koješta blesavog naklapati u pjesmama, ali koga je za to bilo briga dok su obarali rekorde milijunskih tiraža i basnoslovnih turneja. Jasno, ovo nije album s moćnim libretom mada naslovi kompozicija potenciraju 'ono nešto' duboko, a naziv djela sugerira pokazivanje srednjeg prsta svemu i svačemu. Prije svega, ovo je samo vraški dobro odsviranih 12 pjesama koje se slušaju s užitkom, dok se na taj 'manje važan faktor' ona ciljana publika ne obazira jer je sve posloženo da naoko sve štima kako i treba biti u neduhovitom i pretencioznom žaru velikog i strasnog gitarskog umijeća. Ako ste slušali i tumačili što govore pjesme Duran Duran, Dire Straits, Satrianija, Guns'n'Roses, Skid Row, Creed, Sevendust, Alter Bridge (s kojima je sličnost bliska i u glazbenom fahu) i još cijelo brdo od tisuća i tisuća izvođača ponukanih Stonesima i Zeppelinima, te U2, da ne kažem poetikom Parnog Valjka i Prljavog Kazališta (prva 2-3 albuma su im bila skroz drugačija), onda je sve jasno kako je osnovna namjena ostaviti veliki dojam senzibilnošću i empatijom, ali ništa ozbiljnog za zahtjevnije konzumente koji traže i taj drugi faktor čak i više od same glazbe. Elegancija kojom pršti svirka kompletnog "Descending Rabbit Holes" jeste besprijekorna, no mainstream kao takav i tako postavljen ne dozvoljava nikakve hrabrije lirske opstrukcije, a to je ovdje evidentan problem pomanjkanja odriješitog samopouzdanja da se uz ovakvu konciznu i odličnu kompleksnu svirku ponudi i jasno viđenje r'n'r svijeta 21. stoljeća.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/10/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister

ACTION & TENSION & SPACE / THE DEVILS TRADE / SPECTRUM ORCHESTRUM / I, USELESS: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister (2018)

| 18/10/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Pad

RABAT: Pad (2018)

| 16/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Falena

McKENZIE: Falena (2018)

| 15/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: It Came From The Garage!!, Vol. 2

RAZNI IZVOĐAČI: It Came From The Garage!!, Vol. 2 (2018)

| 14/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Full Circle, with Jah Wobble and Jaki Liebezeit, reissue

HOLGER CZUKAY: Full Circle, with Jah Wobble and Jaki Liebezeit, reissue (2018)

| 13/10/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Descending Rabbit Holes

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*