Prvi su se na pozornicu popeli domaći igrači - Ivan Mihaljević i Side Effects. Momci iza sebe već imaju dva albuma ("Destination Unknown" i "Sandcaste"), kao i iskustva s ovakvim nastupima - osim za Kotzena, zagrijavali su publiku za Paula Gilberta, a frontmen je s Hard Timeom svirao prije Scorpionsa, The Culta, Tita & Tarantule...

Ne čudi me što su se usmjerili na autorski materijal na engleskom i inozemno tržište. Mjuza koju sviraju - razmekšana varijanta hard rocka i bluesa, na tragu Whitesnakea - kod nas već godinama nije široko popularna. Želite li pronaći put do šire publike, morate ju potpuno razvodniti, kao što to radi Opća opasnost, recimo. Pa čak ćete i u tom slučaju tavoriti negdje na margini.

A ovi momci, stekao sam dojam, nisu na to spremni. Sviraju u trojcu bubanj-gitara-bas, uigrano i kompaktno, s povremenim kratkim izletima prema ranoj Metallici i osminskim etno ritmovima, ali nikad ne napuštajući veliku srednjostrujašku rijeku, taj obor u kojem se bleji sterilno i upeglano.

Najbolje su zvučali kad su bili blizu ostavštine nikad prežaljenog Stevieja Raya Vaughana, kad bi tu i tamo frcnula pokoja žešća iskra. No, brzo bi se vratili nazad u sigurnu kolotečinu.

Simpatični su, ali postoji na tisuće takvih bendova. Ako u sebi imaju nešto po čemu bi se mogli izdvojiti, to u Boogaloou nisu pokazali.

Porno Queen ponešto su drukčija priča. Kvartet kojeg su prije pet godina osnovala dva Brazilca s prebivalištem u Luksemburgu na bini se pojavio uz taktove klasične glazbe, nakon kojih su uslijedili soundtrack iz nekog pornića i sirene za uzbunu.

Sviraju mjuzu koja je na razmeđi između Bena Harpera, The Culta i Guns'n'Rosesa. Grubi, hrapavi, nabrušeni rock, odsviran na Gibsonima s boka, s puno riffova i razigranim basom, garniran povremeno bluesom i heavy metalom, obojen specifičnim vokalima Lucasa Ferraza i Freda Barreta. Nešto što očekujete da će doprijeti iz zadimljenog bara ili kakvog svratišta uz autocestu negdje u nedođiji američkog Srednjeg zapada.

Osim svog materijala, ponudili su i dopadljivu, ali ne i naročito inventivnu obradu standarda The Beatlesa "Paperback Writer".

Do izlaska Richieja Kotzena Boogalo se pomalo i popunio. Ipak, teško da nas je moglo biti više od tristotinjak. Nemam pojma kako se Boogaloou to isplati, ali nije ni važno. Dobili smo klupsku svirku kakva se inače može čuti u San Franciscu ili Los Angelesu.

Kotzen se pojavio se sa crnim šeširom na glavi. Praćen bubnjarom i basistom, odmah krenuo sa svirkom. Nepretenciozno, bez stava velike zvijezde. Malo se vidjelo da je umoran (već je neko vrijeme na turneji), no do kraja koncerta je živnuo, potaknut dobrim prijemom publike.

Mada i sam pati od mainstreamizma, nadaren je, tehnički potkovan i neupitno vješt gitarist, s mekom rukom za blues i puno hendrixovskih elemenata, od wah-waha pa dalje. Jedan od onih koji sviraju tako da se čini da im gitara ima vlastiti glas.

I on je bio najbolji kad bi se odmaknuo od sterilnog manirizma karakterističnog za AOR izvođače, pa zašao dublje u blues. Dopustio da ne bude baš sve ušminkano i poslagano kao po špagi.

Pružio je sat i kusur ugodne, profesionalne klupske svirke, bez velikih iznenađenja (ugodnih ili neugodnih). Ne bih imao ništa protiv kada bi to postao standard za našu scenu.

siro // 21/03/2012