Za jubilej povodom 30 godina rada, ponovno okupljeni, ovaj puta nešto žešće začinjeni crossover (iliti svašta pomalo) stoner-metalci iz Sjeverne Karoline, napravili su album bez zaštitnog frontmena i gitariste Pepper Keenana.

Dani slave i sreće daleko su iza njih. Nekad im se nasmješila zahvaljujući Columbia Records i MTV emisiji "Headbangers Ball" kada su keširali milijunski saldo dolara zahvaljujući video-spotovima "Vote with a bullet", "Albatross" i "Clean my wound" zbog kojih su albume "Blind" (1991), "Deliverance" (1994, USA no.155) i "Wiseblood" (1996, USA no.104, UK no.43) prodali u milijunskom tiražu širom svijeta. No, kako je cijela diskografska industrija doživjela krah, njihova dva zadnja odlična albuma "America's Volume Dealer" (2000) i iznimno hvaljeni "In The Arms Of God" (2005, USA no.108, UK no.147) su unatoč hitovima "Congratulations song" i "Stonebreaker" doživjela totalni fijasko prodavši se u mizernih 15.000 primjeraka. I onda je sve krenulo nizbrdo; prelazak u Sanctuary Records koji im je objavio ta dva sjajna, ali marketinški apsolutno zanemarena albuma gotovo im je srušio karijeru. Prvo ih je 2001. napustio originalni bubnjar Reed Mullin, pa su na palicama do 2006. izredali čak četiri dobošara (između njih, dvije godine je bubnjao Stanton Moore iz njuorleanskih funk/hip-hopera Galactic!), da bi kulminacija definitivnog sloma okončala 2005. kada je uragan Katrina sravnio sa zemljom kuću Pepper Keenana u New Orleansu. Europska turneja je otkazana, a bend se rasturio na sve strane bez ikakvih izgleda da se ponovno okupi. Da se izvuče iz teške materijalne i financijske krize kako bi ponovno podigao vlastiti dom, Pepper se pridružio megapopularnim Down kao gitarist, basist Mike Dean se uortačio sa Mullinom u bendu Righteous Fool (a pjevao je i u Dave Grohlovom projekt-bendu Probot), da bi se tračak nade za ponovnim okupljanjem pojavio u proljeće 2009. kada je njihov stari pjevač Karl Agell s konca 80-ih i početka 90-ih formirao sa Mullinom kratkotrajnu frakciju COC-Blind koja je funkcionirala kao koncertni bend svirajući samo album "Blind" na kome je bio pjevač. Vijest o reunionu sa Pepperom isplivala je u svibnju 2010., no nakon svega 3 dana provedenog u žustrim svađama i nesuglasicama, ta vijest je djelomično opovrgnuta. Corrosion Of Conformity su se ponovno skupili i snimaju album, ali bez Peppera. On se posljednji puta pojavio u sastavu na koncertu u Bilbau 19.VI 2011. samo za potrebe izvedbe hita "Vote with a bullet", no očigledno nezadovoljan financijskim prosperitetom, novim idejama i budućnošću koja mu za bend nije izgledala bajno, napustio je po drugi puta stare prijatelje izjavivši 'vraćam se tek onda kada ćete biti spremni raditi onako kako smo radili "Deliverance" album'.



I sad, šta je - tu je. Ekipa je kao trojac snimila novi album na kome Woody Weatherman (gitara) i Mike Dean (bas) izmjenjuju vokale, ali to nije to. Njima vokali nikada nisu osobito ležali, a pogoditi često sjetan Pepperov vokal i duhoviti rad gitare kojima je definirao osobinu benda, na žalost, nije im uspjelo. Zato su se orijentirali na nešto žešći zvuk gdje mogu pjevati svojim tugaljivo-makabričnim 'gruffer' glasovima koji tek tu i tamo podsjete na ono što je Pepper uvijek ciljao - Ozzyija i James Hetfielda, a tek ponekad na Chris Cornella.

Možda to sad ovako, naoko, izgleda kao promašaj, ali ne bi se reklo. I ovako kako jeste, album je vrlo dobar, znatno žešći od prethodnih s mnogo sirovih gitara, katkad punkerskih riffova, klasičnih metal solaža, puno umjerenog bubnjarskog tempa i prilično dobro ugođenih mračnijih psycho vokala. Sam tajming albuma je također OK, 43 minute + 7 minuta bonusa sa dosta starinskim pjesmama, progressiveom ozarena "Canyon man" i kratkom punkersko/metalnom d-beat "The same way" koje su komotno mogle ući i u zvanični dio albuma. U principu, album savršeno objedinjuje dvije različite faze benda - onog s početka karijere kada su bili hardcore-punk i onog kada su im doom i stoner bili zaštitni znak.

Bez većih kompromisa jer je diskografska industrija ionako otišla dođavola, uvodna "Psychic vampire" probija doom/stoner šablone Black Sabbath pomiješane sa kraćim hardcore-punk/thrash upadicama nalik na ranu Metallicu, a da je ono što nije, tj. ono kako je 'nekad bilo' u ranim 90-im, pjesma bi itekako mogla zaparati kao jedan od većih hitova. Neki dijelovi uvelike će podsjetiti i na Soundgarden iz vremena epohalnog "Badmotorfinger" veličanstva. Nadalje, album se komotno može podijeliti na žešće, konkretnije rečeno, osrednje brze d-beat komade u kojima se, naravno nađe i neizostavnih kompleksnijih, uglavnom doom/stoner aranžmana, te na one znatno sporije. Krenemo li od kompleksnijih, tu su "River of stone", inače najdulja tema s nekoliko različitih kompozitorskih nivoa koji kombiniraju agresivnu instrumentalizaciju sa doom elementima i veoma melankoličnim tekstom o sporazumu sa đavolom podsjećajući pomalo na čuveni "N.I.B." Black Sabbatha. Zatim d-beat komad "Your tomorrow" u kome se apsolutno ne može točno precizirati da li sviraju punk ili metal s primjesama Led Zeppelin i stonera. Pa prilično zvrzlana, ali odlična "The doom" koja počinje kao doom, ali ima vraški spetljani aranžman u kojeg je uključena i urnebesna hardcore-punk tutnjava začinjena sa poduplanim gitarskim solažama. "Come not here" (iliti 'weaving spiders come not here' - 'pauci ovdje ne pletu mrežu') dolazi kao stanoviti vrlo tromi grunge a'la Alice In Chains. U tu kategoriju može doći i lagani baladični, veoma atmosferičan i ambijentalan instrumental "El lamento de las cabras". A od žestica, ovdje je "Leechs" (pijavice), klasičan oldschool HM iz gotovo vremena 70-ih godina prije pojave Iron Maiden koji puca u srce, zatim jedini video-spot skinut s albuma "The moneychangers" (nažalost, nema singla) u relativno bržem tempu koji čak može izazvati i umor kod slušatelja zbog obimnosti aranžmanske konstrukcije; središnji dio je vrlo lagan i razvija se u stoner maniru sa klasičnim riffovima i metal solažama, te završava u laganom gitarskom fade-outu. Kompletno bijesne stvarčine na albumu su "What we become" koja priziva grunge i staru dobru Metallicu u jednom, a naravno, i ona je začinjena s neizostavnim tromijim dijelom koji dolazi na samoj završnici, te vrlo kratka punkoidna "Rat city" u popriličnom d-beat maniru. Završna "Time of trials" je daleko najmekša i komotno je mogla ući u neki od albuma Blue Oyster Cult što nikako nije 'spust', već veliki kompliment.

Da li se s ovakvim djelom epohalno značajnih crossover majstora može biti zadovoljan, pitanje je sad? Očekivanja su bila velika, a nedostatak Peppera uvelike umanjuje njegov značaj. No, ako sagledamo viskoznu težinu benda kao jednog od ključnog katalizatora između hc/punka i relativno lakšeg metala koji varira između doom/stoner/sludge/thrash sintagmi, ovo je najbolje moguće riješenje svih tih metodologija. Nije moderan, niti osobito napredan, ali je zadržao stari šlih, djelomično zahvaljujući i činjenici da je sniman u studiju 666 Dave Grohla s višegodišnjim suradnikom John Clusterom. Zato su i neke očite sličnosti sa grunge armadom sasvim pristojne, a interakcije između ovo troje glazbenika su došle u najboljem mogućem izdanju.

Premostiti jaz između dvije formalno različite faze benda je u principu vrlo teško, ali Corrosion Of Conformity su u tome uspjeli na tehničkom planu. Sad je jedino na publici da odredi sviđa li im se ovo ili ne. A to je veliki upitnik (?). Moje osobno mišljenje je da su ovdje napravili sjajne pjesme koje ću sa zadovoljstvom slušati u narednih XX godina, čak i za Novu godinu guštajući neki nektar. Ako me omete okolina, lako ću koristiti slušalice...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/03/2012