Bend iz Chicaga na svome drugom albumu u vlastitom d.i.y. izdanju potvrdio je odličnu formu epohalnog debija iz 2010. udruživši snage sa producentom Brian Deckom znanog sa proslavljenih radova Modest Mouse, Gomez, Sage Francis i Iron & Wine.

Glazba im je fini spoj psihodelije 60-ih (osobito The Byrds i kasnijih The Beatles) i newgaze scene koja se relevantno nastavlja na neke preteče brit-popa poput The Stone Roses, a djelomice i dream-popa zahvaljujući snenom i utopljenom vokalu Tommy Evansa, glavnog gitariste i autora benda. Ne može se odbaciti i dio natruha R.E.M., White Hills, ranijih radova The Black Angels, minimalistički faktor The Velvet Underground, te čikaške elite poput Raveonettes, The Warlocks, Asteroid#4, Ringo Deathstarr, Elephant Stone... Protežiraju čvrste, katkad sirove garažne riffove s obiljem psihodeličnih solaža i raznoraznih disonantnih efekata, ponešto klavijaturskih harmonija, malo piana, melodike i većinom mid-tempove rocka, a vole i pomiješati akustično/amplificirane gitare pridajući šarm bluesa, countryija i folka.

Kod njihove glazbe je veoma interesantno da se uglavnom drže klasičnih aranžmanskih načela što je za ovakav psycho bend pomalo i netipično, ali s druge strane, upravo iza takvog kompozitorskog pristupa sasvim jasno se nazire komercijalni potencijal. Sve te ambijente, efekte, lajt-motive i ine zvučne epitete nisu iskoristili u svrhu izgradnje i razvijanja osnovne ideje kao što bendovi ovakvog kova, primjerice daleko žešći, siroviji i prodorniji White Hills umiju razlagati, osobito za de-kompozicijske strukture, već su samo sastavni dio tog standarda 'uvod-kitica-refren-solo'. Ovako to opisano riječima može djelovati da nemaju dovoljno progresije ili da nisu alternativan bend koji bi hrabrije istraživao zakonitosti teritorija po kome koračaju, no upravo temelj rock klišeja kojim se vode daje im onaj starinski retro šarm koji je poprilično zaboravljen, danas uopće malo korišten, a shodno tome je zahvaljujući konkurenciji koju gotovo i da nemaju, poseban. Zanimljivo je da ne uobičavaju skidati singlove s albuma, pa su tako nakon cd i dvostrukog vinilnog izdanja objavili zaseban singl "It can't be simple" koji se ne nalazi na albumu. Još ranije, početkom 2012. izdali su "EP3" koji im je ustvari bio prvi EP, a na vinilnoj varijanti su ponudili 4 pjesme koje su uvrštene i na ovaj album: bluesersko-eskperimentalnu "Faust", vrlo finu shoegazersku "Legends of love", snažnu "Blackbird (only one)" pod referencama The Stone Roses i mračnu laganicu "Blackhole" u kojoj se naziru i obrisi trip-hopa.

Ove 4 pjesme ujedno su i vodeća osnovica po kojoj je album izgrađen s ponešto sarkazma u laganijim "Freak", bluesom ozarene "World through my window" i starinskoj, vlo emotivnoj "My home is in your soul" koje sve odreda sadrže elemente The Doors atomosfere ili veselije "Euphoric collisions" u kojoj se ne može prešutno izostaviti dio duha The Animals i Erica Burdona. Kad se naviknete na ovakav koktel svega i svačega s neizostavnim psycho karakteristikama, iskoči "Who you gonna run to" s bas linijama uzetim od "Psycho killer" Talking Heads, vrlo lijepa naslovna balada "Peach" u maniru The Beatles gdje nisu mimoiđeni niti šareni pasaži klavijatura i melodike, kao i spoken-word samplovi, te još poneki komad koji će zamirisati na legendarne čupavce. Recimo završna klavirska laganica "Love like a fool" popraćena gudačkim insinuacijama.

Bend fila vrlo lijepe i prozračne melodije koje idealno sjedaju u uho. Pasati će i ljubiteljima starog psycho rocka, kao i shoegaza, pa i brit-popa, što znači da su pronašli vrlo dobru formulu za smislen revival glazbe iz nekih vremena kada mnogi od nas još nisu bili niti rođeni. Također se ne može osporiti niti suvremeni duh prisutan u produkcijskom pogledu, te ponešto i u lirskom opsegu u kome se osjećaju evidentne asocijacije kurentnog indie pojmovnika. Izbjegli su starinsku rock patetiku, te premda većina materijala glazbeno neosporno vuče na drugu polovicu 60-tih, od nekadašnjih emotivno-gnjecavih preokupacija rockera s tek ponekim socio-političkim ubodom onih vremena prije pojave angažirane hippy generacije, Secret Colours su uspješno i sa šmekom revalorizirali prošlost i dali mu novo ruho.

Naslovi: 1.Blackbird (only one), 2.Freak, 3.Euphoric collisions, 4.World through my window, 5.Legends of love, 6.Blackhole, 7.Who you gonna run to, 8.Peach, 9.Faust, 10.My home is in your soul, 11.Me, 12.Lust, 13.Love like a fool

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/02/2014