Nova lokacija u starom kinu Grič pokazala se sasvim solidnim prostorom budući da smo mnoge ove festivale Žednog uha godinama dobivali u vrlo sličnoj dvorani Teatra&TD i kino sali. Ja sam sticajem prilika zakasnio da pogledam
PEACH PIT radi kojih sam i izabrao posjet ovom prvom danu festivala, ali šta će te kad sam bio babysitter... Uglavnom, ova prva večer je bila sasvim dobro posjećena što i odgovara onom standardnom prosjeku za renome Žednog uha.
Peach Pit imao je čast otvoriti ovogodišnje Žedno uho. Ono što su nam priredili, kao iznenađenje, bio je akustični set u kojem je trojac svojom muzikom pratio nijemi film Fernard Legera Le Ballet Mechanique koji se vrtio na projektoru. Nažalost, odsvirali su izuzetno kratki set, od nekih 15tak minuta, ali ovim koncertom otvorili su si mogućnost daljnjeg aranžiranja svojih stvari u akustičnu formu i širenja svojeg izričaja općenito u tom smjeru. Okrenuti jedan prema drugom bez komunikacije s publikom, sa dvije akustične gitare i minimalističkim setom bubnjeva, Peach pit zvuči jednako inovativno i svježe kao i kad je iza njih masna distorzija i razno razni efekti. Ovom formom više su se okrenuli nekim standardnijim post rock obrascima i nježnijim melodijama. Taman kad je međuigra gitara i istrzani ritam bubnja počeo uzimati publiku pod svoje, film i svirka bili su gotovi. Akustični Peach Pit mogao bi napraviti i solo koncert, e to bi onda bila prava stvar, ovako je uho, doslovno, ostalo žedno. Šteta!
(tekst: Vedran)
Uspio sam uhvatiti drugog izvođača koji se nazivaju
DAY OF THE YEAR, a čine ga braća Sinkauz iz benda East Rodeo. Osobno nisam znao šta bi uopće trebao očekivati jer je bend sam po sebi s neobičnim pristupom - nazivaju se prema rednom broju dana u godini, pa su se tako na današnji dan zvali 123rd OF THE YEAR (123. dan u godini), a u nekom drugom terminu ispred imena imaju drugi, odgovarajući broj. Također ne znam da li specijalno rade glazbu 'baš za taj dan' ili imaju neki univerzalni koncept, nisam ukapirao jer mi je ovo bio prvi kontakt s njima u ovom izdanju.
Day od the year © horvi
Riječ je o electro-noise/industrialu s hipnotičkim naponom koji balansira otprilike na relacijama Throbbing Gristle iz one druge, posljednje faze 21. stoljeća, te su po mnogm parametrima vrlo bliski ćuprijskom Third I. Ako poznajete radove oba benda onda vam je jasno o čemu se radi. S mnogo eksperimentalnog pristupa, sampliranim efektima, ponekim gitarskim sekvencama, modificiranim vokalom, te blagim techno/ trance/ acid-house elementima, ovaj dvojac je opičio ubjedljiv sat vremena 123. dana gospodnjeg tekuće 2013. godine u kome se imalo šta za čuti posebice ako ste ljubitelj ovakvog žanra. Meni je bilo odlično, mada si ne mogu definirati šta sam to točno slušao...
Jealousy mountain duo © horvi
No, treći po redu
JEALOUSY MOUNTAIN DUO iz Njemačke mi nije baš dobro legao. Berger (gitara) i Schneider (bubnjevi) su doduše otišli u eksperimentalizacije s natruhama jazza, math-rocka i nečega vrlo bliskog starom no-waveu, vraški su se oznojili i driblali ko Franz Beckenbauer s poentiranjem Gerd Mullera, no hm... Egzibicije u kontroliranom kaosu s ponekim gitarskim loop efektima fino pašu jedno 10, maksimalno 15 minuta, ali kad ga opiči skoro sat vremena, točnije 45-50 minuta ovakvog instrumentaliranja bez vokala i bilo kakve druge infrastrukture, recimo pasao bi im saksofon ili barem klavir, onda se sama po sebi nameće šupljikavost prostora i vrlo siromašan background. Koja i ona stara, prva Kičma sa Žikom na bubnjevima je taj problem daleko jezgrovitije riješila noiserskim efektima i otkačenim tekstovima, no to je sasvim druga stvar koja samo u globalu, po šturom instrumentalističkom kosturu ima nekih zajedničkih točaka.
Majmoon © horvi
Posljednji su bili također njemački
MAJMOON koji u nas imaju jako dobru reputaciju s nekoliko odsviranih koncerata. Oni su se uhvatili onoga što se očekivalo od Peach Pit - snažnog instrumentalnog noise-rocka kombinirajući dvije gitare s ponekom skladbom u kojoj su koristili i bas. Kao trojac (s bubnjevima, naravno) proizveli su moćan križanac math/post/noise-rocka sa standardnim shemama u kojima nije manjkalo i eksperimenata. Koliko mi se čini, kompletan materijal bio je sastavljen od posljednjeg izdanja "Procedure In Case Of A Breakdown" (bluNoise, 2012) kojeg osobno nisam preslušao jer ga nemam. Očekivao sam možda poneku skladbu sa split izdanja s Peach Pit objavljenog još prije 4-5 godina za Guranje s litice, no nije bilo ništa od onih ambijentalnih post-rock tema. Samo gruvačine s puno kaosa i improvizacija koje su eksplodirale poput vulkana. Ovaj njihov nastup je bio pun predanosti koji je zahtijevao uključenost publike, a shodno tome, niti adekvatan feedback nije izostao.
horvi // 08/05/2013