Hatebreed su prevalili zenit i nadebelo 'peglaju', ali to je njihova radno-kreativna shema već punih 20 godina. Nemaju nikakvih inovacija u zvuku i repetiraju se ko' Ramones i AC/DC. Prethodni albumi su im bili sjajni zgodici, osobito treći "The Rise Of Brutality" (2003, USA no.30) i četvrti "Supermacy" (2006, USA no.31), te himna "Live for this" koja je čak konkurirala i za Grammy 2004., no frontmen James Jasta kako godine lete, sve manje uspjeva pronaći onaj potpuni trenutak inspiracije kojeg je tako strasno i jezgrovito upriličio na debiju "Satisfaction Is The Death Of Desire" davne 1997.
Njegova nova kolekcija buntovnih, protestnih, bijesnih i angažiranih stihova počela se svoditi na već odrađene akcijske prizore u koje je satkao ponovno obavezne emocije, ljudskost i samu svrhu postojanja čovječanstva kroz niz retoričkih pitanja. Međutim, njegovi stihovi nikad ne djeluju filozofski, metafizički i metaforički premda je ovaj put u sam naslov albuma upleo božanstvo (divinity). Riječ je o prizemnim, ali redovito pozitivističkim stavovima koji u ovom slučaju nose značaj obitelji, rodbine i najbližih u vremenima kada je cijeli svijet otišao doslovce u vražju mater. Ako nije politika i socijalna situacija kriva, onda se razdor nađe među najbližima, onima koje volimo i koji vole nas. Jasta ovdje pokušava oživjeti glavnu crtu zajedništva porodice nesumnjivo aludirajući na sve nesreće koje su se njemu i bendu desile (između ostalog i samoubojstvo gitariste Lou Boulder Richardsa 2006.), te otvara svoje srce na uobičajeno bijesan i brutalan način. Onako slobodno rečeno, on je kombinacija onoga što nikad nije uspio Ian Curtis i onoga što je uspjelo Henry Rollinsu i Fugazi - sjediniti dušu i pozitivnu energiju na jedno mjesto.

Glazba je, naravno, drugi par rukava. Žestoki hardcore-punk/metal iliti metalcore s jednostavnim riffovima koji se nikad nisu mijenjali isto kao niti kod spomenutih Ramones ili AC/DC u naravno drugačijem podneblju. Tu jeste sve puno energije i jednostavnosti, eksplozija, refrena i dobrih pjesama od kojih staje dah, ali sve su manje-više iste s vrlo malim inverzijama. Nema solaža, nema gitarskih staccato dionica, već je sve orijentirano na sirovu energiju riffa koji je malo moćan, a malo nije uz frenetičnu ritam sekciju. Sve to šljaka, kao i povremena višeglasja ako ste ubjeđeni u ispravnost Jastinih stavova.

No, on je preveliki 'čistunac' i pozitivac, čovjek koji se sticajem okolnosti pronašao u hardcoreu i propagira christian-rock svjetonazor na brutalan način mada ga nitko ne smatra za christian-rockera. Nije originalan po ničemu - vokal mu se ne razlikuje od gomile urlikajuće nabrijanih hardcore momčina, lirski ne kaže ništa novo što 'nismo znali' otprije, te mada se trudi ponuditi neki novi pogled, to mu nikako ne uspijeva spram onoga što su ranije uradili Dylan, Lennon, Joy Division ili Nick Cave. Ili velika većina onih koji su brazdili u straight-edge i sličnim angažiranim vodama. Poetika je jako bitna stvar i u hardcoreu, činilo se jedno vrijeme da će Jasta otkriti svoju posebnost, ali ništa od toga.



I sad, prema tome da li je ovo loš ili dobar album? Ne, nikako nije loš, dobar je, energičan i razularen s nekoliko veličanstvenih hardcore/metalcore brojeva poput prvog singla "Put it to the torch" ili kompozicija "Honor never dies" o značaju obitelji i "Own your world" iz kojih se ima šta za naučiti ako to otprije niste znali. Ali kažem, one su zanimljive samo ako osnovne poruke iz njih niste znali, odnosno naučili od vlastitih roditelja, škole, svakodnevnog bontona i općenite etike. Ima i kojekakvih 'laprdanja' o ljudskom ponašanju ("Before the fight ends you"), hrabrosti ("Nothing scars me"), nerazumjevanju ("The language"), no Jasta se nikad ne postavlja hipotetički već direktno ide u facu obračunavajući se s vlastitim protivnikom poput advokata što je palac gore. On u svakom slučaju nije osoba koju se može mrziti ili omalovažavati, ima svoj stav i ponos hrabrog demagoga koji će vam istu stvar ponuditi bezbroj puta poput molitve i svete vodice, ali pjesme su mu bez obzira na humanistički angažman dosadne, predvidljive i nemaju uzbudljivost. Čak niti naslovna "The divinity of purpose" u kojoj je bend ponudio malčice drugačiji, melodičniji pristup.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/06/2013