Zaseban singl "When the blade drops" kojim je najavljen ovaj 8. album još prije opće Covid-19 pandemije (na Valentinovo 14.II 2020.) nije uvršten među 12 pjesama mada je po lirskim parametrima još i ponajbolja angažirana floskula koju je frontmen Jamey Jasta napisao u posljednjih desetak godina. Riječ je o direktnom udarcu na Trumpovu kampanju poput antikapitalističkog pamfleta, ali i zakukuljenoj poruci Nicku Papantoniou, jednom od prvih bubnjara benda iz rane faze kada još nisu imali snimljeni album. Papantoniou je neposredno nakon objavljivanja prethodnog albuma "The Concrete Confessional" (2016) proglašen krivim za teško ubojstvo 56-godišnjeg Larryja Dildyja i dobio 45 godina zatvora, a Jasta je gotovo pune 4 godine izbjegavao bilo kakve javne komentare da ne našteti ugledu kojeg stvara i održava 25 godina. Ujedno, pjesma je najavila njihovu veliku europsku turneju koja je trebala početi 1.IV u Hamburgu (nama najbliže bili bi 6.IV u Budimpešti ili 7.IV u Beču), a završila bi se 24.VI u australskom Perthu, no otkazana je zbog poznatih razloga.



Pjesma je u datom trenutku bila više nego odlična bomba, međutim to sve što se desilo s koronom stavivši sve javne skupove (a i koncerte) na marginu na teških i neodrživih pozicija, isto tako vrlo teško i sporo bend radi albume sve više se kompromitirajući oko ispravnosti vlastitih stavova u kojima je s albuma na album, točnije rečeno, s porastom popularnosti sve manje i manje jasno konfrotirajućeg materijala na račun one političke, društvene i socijalne nepravde koja im je i donijela poštovanje publike širom svijeta, a sve više je čistog oportunizma s kvazi buntovništvom koje neodređeno i nejasno fluktira od stiha do stiha sa čistom nakanom da djeluje poput prolongiranja istine i borbe protiv nepravde. Na promotivnom pijaru su se izjasnili da je ovo relevantan materijal koji govori o suvremenom svijetu preplavljenom prekomjerenom stimulacijom, mobingom, presingom, emocionalnim prigušivanjem i nedostatkom socijalne strpljivosti jer svaka osoba ima metaforičku težinu s obzirom na vlastitu emotivnu konstrukciju. Kažu da iskustva oblikuju ono što postajemo i s vremenom se nameću kao težak teret kojeg se tegli da se čovjek jednostavno više ne može pomaknuti. Odnosno, 'težina lažnog ja' je ustvari konformistička storija današnjeg svjetonazora u kome je bitniji image i status na društvenim mrežama nego li u stvarnom životu mada se to ovdje jasno ne prikazuje. Aludira se na borbu protiv negativnih sila koje čame da zgrabe u najslabijim trenucima čekajući smrt i propast nečega smislenog (pjesma "Wings of the vulture"), igra se riječima koje obično znače očajničku borbu u kojoj si poražen, a nakon poraza se valja prikloniti razmišljanju da budućnost može donijeti sreću i olakšanje ako odustaneš od borbe ("Cling to life"), prvi singl, uvodna "Instinctive (slaughterlust)" filozofira o obrambenim mehanizmima kada je čovjek sabijen u kut čekajući kad će samo eksplodirati u divlju zvijer, neke pjesme se dotiču koncepta izbora da se silom i agresijom našteti sebi ili drugima ("A stroke of red", "Dig your way out"). Pa se poziva na divljaštvo, barbarizam, borbu za preživljavanje, oslobađanje instinkta, preobražaj i tako redom mimoilazeći onu glavnu osobinu koju Jasta nikako da ubode: adekvatnog lirskog angažmana s točnim upiranjem u grešnika i zločinca s jedne, te pozitivca i pravednika s druge strane.



Okey, njihovoj publici odgovara i ovakav poetski poredak u kome se nema što adekvatnog za otkriti i saznati, ali zato ima neprekidnog agresivnog prkosa da zlo stalno nadire i nemoguće ga je spriječiti. Kad se do sada kroz albume dotaknuo ulice, kvartovskih sukoba, društva, socijale, kapitalističkog sistema, koji puta i politike, pa porodice i bližnjih, otpuštanja grijehova, došao je red da obznani kako se najveće zlo nalazi u čovjeku samom i da svatko ponaosob mora krenuti s razmatranjem zla od sebe samoga što, ajde-de i nije nikakva loša lirska motivacija, ali je trivijalno sabijena u demagoški oblik jasno izrežiranog glumatanja angažiranog hardcoreaša koji se stalno bori za nešto i bije svoju bitku premda ovaj puta i nema striktnog protivnika ako se ljudsko zlo u ovakvom kontekstu uopće i može smatrati osobito izazovnom temom. Jasno, o nečemu mora zboriti čak i ne pogađajući recentnu zbilju, no daleko je važnije da su pjesme koncipirane na hitoidnosti, jer kako se bend nedavno izjasnio 'dosta nam je sviranja starih hitova, volimo kada publika traži nove pjesme', adrenalin je postavljen na revitalizaciju primamljivosti koja mora zadržati stare fanove i po mogućnosti pridobiti nove. No, ali niti u tom pogledu se nije desilo ama baš ništa novog ili drugačijeg. U priloženih 12 pjesama sve je pa skoro isto kao i prije: grčeviti Jastini vokali popraćeni zborskim upadicama, kombinacije tromijih i urnebesnih galopa nošenih izabranim riffovima Wayne Lozniaka i Franka Novineca koji usput korespondiraju na linearnoj bazi, da se točnije dočara, osim rijetkih solo izleta, sve je ovo mogao odsvirati jedan gitarist izuzev uvoda u završnoj "Invoking dominance" gdje su obojica pružili razdvojenu i kompaktno ugođenu instrumentalizaciju, no tek samo u prvih 60 sekundi koje pokazuju da bi se Hatebreed s ovakvim iskusnjarama što su u postavi već 15, a u slučaju Lozniaka i više (bio je u prvoj ekipi do 1996., a onda se vratio 2009.) mogli kad-tad početi komponirati i melodičnije stvari s naglaskom na harmoniju i otklon ka psihodeličnijoj strukturi što bi im donijelo palac gore.

Dobro, pjesme imaju kompleksnije zahvate i fino se pretapaju jedna u drugu, ali su ama baš sve urađene po istom kalupu previrajući jedne te iste varijacije po stoti put. Rečemo tako jer u karijeri imaju najmanje stotinu realiziranih pjesama koje tek tu i tamo pokazuju blage otklone. Naslovna "Weight of the false self" počinje iz noiserskog fade-in ulaza s Jastinim repanjem i ima nešto više breakova/ prekida s nekoliko gitarskih disonanti, al' vidi koje li slučajnosti: i naredna, spomenuta "Cling to life" također izvire iz fade-in ulaza, ali riffa koji naposljetku ima i svoj kraći melodijski solo što zamiriše na Metallicu "The memory remains", također spomenuta "A stroke of red" je uvijena u 4/4 ritam (također bliska Metallici iz 90-ih), dok je završnica klasična hardcore turnjava. Najenergičniji ubodi su "Dig your way out" za raspoljotke hadbanginga i mosh-pita u svega 2 minute i 15 sekundi, te nešto dulje "The herd will scatter" i "From gold to gray" uz obavezne tromije breakove što dovoljno govori da se ekipa pomalo priprema na spuštanje brzine s obzirom da su zašli u 40-te godine života i sustavno planiraju energiju pronicljivo s albuma na album rasporediti i usmjeriti ka umjerenim tempovima jer je za sada nezahvalno predviđati dugovječnost. Onu koja bi dala do znanja da će prašiti i kada dođu u 50-te ili 60-te, a tada je 'stare' energično napucane stvari daleko teže izvoditi na koncertima za koje se treba nadati da će ih biti i da će ovaj prokleti Covid-19 biti prevaziđen i otklonjen.

Za sada se na 'težinu lažnog ja' još uvijek može pristojno odvaliti u nepovredivosti vlastitog audio uređaja mada, kao i gotovo uvijek u zadnjih desetak-petnaestak godina, nije baš najjasnije za što se to Jasta bori i koji su mu mrski neprijatelji. Pogotovo sada kada je Covid-19 public enemy no.1 u svijetu. Poprilično promašeno za hardcoreaša koji je stvorio ugled na razmatranju američkih problema...

Naslovi: 1.Instinctive (slaughterlust), 2.Let them all rot, 3.Set it right (start with yourself), 4.Weight of the false self, 5.Cling to life, 6.A stroke of red, 7.Dig your way out, 8.This I earned, 9.Wings of the vulture, 10.The herd will scatter, 11.From gold to gray, 12.Invoking dominance

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/11/2020