home > mjuzik > The Concrete Confessional

kontakt | search |

HATEBREED: The Concrete Confessional (Nuclear Blast, 2016)

Prilično veliki uspjeh prethodnog albuma "The Divinity Of Purpose" (2013) s najboljim plasmanom u karijeri USA no.20 donio je Jamey Jasti i ekipi ogroman vjetar u leđa da su njihove poruke općeprihvaćene kroz određene ideologije koje se zapravo vrte oko nametanja vlastite moći.

U jednu ruku Jasta ima komunistički rezon jedinstva svih potlačenih u kapitalističkom društvu. Uvijek hrabro i odvažno stoji poput angažiranog punkera ili repera 'borim se za nešto' i 'zajedno smo jači' tražeći iza sebe hordu sljedbenika prečesto izlijevajući samo bijes, a ne faktički činjenične konfrontacije s kojima bi podupro vlastiti stav. Dobar je glumac u tome bez prikaza subjektivnog aspekta grleći prije svega auditorij kojeg je, sasvim zasluženo osvojio dvadesetogodišnjim radom i na svu sreću nije se 'prodao' idealima manjeg otpora da uleti stihijski, poput mnogih, u jednodimenzionalni ćorsokak laprdanja trivijalnosti u svrhu zavodljivih refrena s tobožnjom socio-političkom demagogijom od koje u principu nema ništa. Ima u njegovim tekstovima zanimljivih kritika društvu i politici, materijalizmu i pohlepi, siromaštvu i kaotičnom stanju bezizlaznosti s one strane profinjenog starog hc lisca koji zna točno što i sa čime može 'upaliti svijeću na oba kraja' da vuk ostane sit, a koza cijela.

'Betonska ispovjedaonica' je ustvari nastavak prethodnog 'Božanskog smisla' propagirajući christian-rock etiku da se i najgorem neprijatelju može oprostiti ne uputivši niti jedan konkretan primjer čistog ljudskog zla i u tome redovito zakaže ne odalamivši niti jedan pravi šamar, dakako namjerno mioilazivši poput hollywoodskih režisera osnovni izvor ljudske nesreće. Ne želi nikome stati na žulj, ne upirući prst u nikoga, pogotovo ne u ovoj situaciji kad je bend na vrhuncu slave orijentiravši se na klasičnu, jako dobro poznatu etiku benda: kratke i jezgrovite hardcore/punk/metal pjesme od 3 minute s malo lirskih injekcija u ponekim stihovima, te snažnim refrenima koji se ponekad doimaju i premračnim za sam kontekst kompozicija, ali ništa strašno da bi se uzbudio kardiogram vladajućih dušebrižnika ili onih starih fanova koji godinama očekuju pravi trenutak lirske inspiracije, još tamo od debija "Satisfaction Is The Death Of Desire" iz 1997. godine koji je imao ogroman utjecaj na porođaj metalcorea što se, nažalost danas pretvorio u drečavu gomilu zapomagajućih balavaca s teen-pop/boyband glasićima. Ima mnogo istine o ovom hypeu Hatebreed, otkrivaju ih oni koji su 1997. još bili u pelenama. A i Bury Tomorrow su nedavno pozvali Jastu da im gostuje u jednoj pjesmi...

Možda više nikada Jasta neće uspjeti revalorizirati svoje istinsko nadahnuće gromkog govornika hc/punk/metal generacije u nekom novom, osvježenom ruhu, isto kao niti Bono Vox, Jim Kerr, Morrissey ili Metallica koji su u vrlo sličnim situacijama komercijalno globalnog uspjeha pružili ruku onima koji ih najmanje razumiju, ali im se zbog medijskog utjecaja jako sviđaju zbog nekih sasvim drugačijih faktora. Činilo se da Jasta ima snage da se odupre mainstreamu, pa makar kako god zvučao opskurno s plitkom poezijom na nivou nekih naših proslavljenih bendova (Hladno pivo, Let 3, Šank?), iz albuma u album pokazuje sve manje i manje lirskog otpora priklanjajući se stadionskoj hordi fanova od kojih se ipak bolje živi nego li od nastupa za par stotina vjernih promatrača.



A glazba? Da, ona je tu klasična, stoji savršeno na njegove drijemajuće parole i slogane kao snažna budnica isprepletena vječitim miksom thrasha, punka, hardcorea i metala što redovito donosi uptempove s catchy riffovima od kojih se gotovo i zaboravi o čemu Jasta zbori. Otvarajući hardcore singl "A.D." šiba opaki galop u dvodjelnom aranžmanu, "Looking down the barrel of today" će podsjetiti na RATM, najkraća "Seven enemies" (samo 2.05) na Panteru, "In the walls" na ranu Metallicu, neki komadi daleko više na metalcore kome su nadebelo kumovali ("From grace we've fallen", "Something's off", "Remember when", "Slaughtered in their dreams", "Walking the knife"), a najbolje performanse daju one kompozicije koje prate hardcore-punk etiku brzih i jednostavnih 4/4 ritmova ("Us against us", "The aphex within", "Dissonance").

Nema laganih stvari, Jasta je i dalje bijesan, bend energičan, nabijen groove i himničnim potencijalima, daleko više fokusiran na glazbu nego li na prikaz oštećenog društva koje se koprca u stotinama problema. Izgleda da je bend sjeo u udobnu fotelju. Ovo je još uvijek ok, ali dokle? Konačno su s albumom došli i na UK top-100 (no.78), a nije za potcijeniti niti USA no.25, njihov drugi najbolji plasman u karijeri. Naredni korak je, po svemu sudeći Hetfieldova izreka 'naše pjesme će slušati cijeli svijet'. Vidjeti ćemo za 2-3 godine. Ako ne puca naredni materijal na USA top-10, onda džabe ovakav trud na okupljanje fanova kojima je daleko važnija glazba od same poruke, a nažalost, u to se i Hatebreed pretvorio. Još samo, nedaj Bože da zapjeva nekim patetičnim 'clean' vokalom. I to bi se moglo desiti., a onda će domaćice odvrtati radio ko' na prve velike hitove Queen, Status Quo, Bijelog Dugmeta i Hladnog Piva, kak'ti najbolje prihvaćene bendove u povijesti rocka.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/07/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Re-encypher

KREYSING + PENSCHUCK + STADLMEIER: Re-encypher (2018)

| 19/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister

ACTION & TENSION & SPACE / THE DEVILS TRADE / SPECTRUM ORCHESTRUM / I, USELESS: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister (2018)

| 18/10/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Prodao sam se

ALEK NOVAK: Prodao sam se (2018)

| 18/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Bran Coucou

PINIOL: Bran Coucou (2018)

| 17/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Pad

RABAT: Pad (2018)

| 16/10/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*