Debitantski EP beogradskog kvarteta osnovanog 2010. nekoga tko je bio kuhan i pečen u new-waveu i pokupovao sve domaće ploče i licencna izdanja od cirka 1977. kada je termin skovan (prvi album Ultravoxa) sve do zaključno 1982. neće osobito uzbuditi. Bend se naime čvrsto prištekao za srednjestrujašku etiku žanra koketirajući između The Stranglers s natruhama new-romanticsa otprilike iz faze prvog i ponajboljeg albuma Classics Nouveaux, sve do hibridnosti A Flock Of Seagulls. Sami 'novi romantičari' su često znali izjavljivati kako ne postoji žanr kojeg oni predstavljaju budući da je iznikao iz campa, glam-rocka i post-punka čiji su idejni začetnici bili Roxy Music, Bowie, P.I.L. i Japan, pa su se smatrali posebnim izdankom (osobito Steve Strange, Spandau Ballet, Gary Numan i spomenuti Classics Nouveaux), a 'new-romantics' im većinom nije odgovarao jer je skovan posprdno i potcjenjivački. Šine nisu daleko od 'futurističke' zajednice new-wave bratije budući da korespondiraju s vrlo sličnim parametrima. Naglašen plesni tempo, pleteće gitare i basovi s malo melodičnog prostora i atmosferski ugođaj električnih orgulja uz neizostavnu fikciju glumatanja lirske urbane otuđenosti. Ne može im se u tom kontekstu osporiti da nemaju određenu dozu poetske mašte, osobito u laganijoj pjesmi "Brigitte Bardot" ili programatskoj "Praznik" u kojoj se može osjetiti ponešto od revoltirano-frustriranog svjetonazora, tj. osnovnih načela žanra, međutim to je suviše 'sitno' i tanano da bi moglo recimo uzrokovati erupciju pitanja i smisla samih pjesama kao što su bile "Krokodili dolaze" Električnog orgazma, Boin "Milion" ili "Kenozoik" Idola. U preostale dvije pjesme bend je malčice zagrizao u tvrđi The Stranglers orah ("Fasade") gdje glavni vokal u refrenu 'šta ćemo sad' prilično dobro zaurla poput Bege iz Trobecovih Krušnih Peći ili Šileta iz Gospodin Pinokia, dok se u najduljem komadu ("Tišina") poslužio čistim klasicizmom na tragovima spomenutih A Flock Of Seagulls koji su svoj najprihvatljiviji učinak isporučili na istoimenom debiju 1982.

Sva je sreća što su se odlučili izaći samo s EP izdanjem jer da su nafilali čitav album po ovakvim shemama, svaka naredna pjesma bi počela stvarati monotoniju uslijed površnosti i 'grebanja po površini'. Tj., pjesme im nemaju dubljeg lirskog značenja, energija nije dovoljno moćna, a melodije su toliko ustaljene, konvencionalne, preslušane i odsvirane po tisuće i tisuće puta. Iliti kako je Brian Eno rekao da je new-wave bio idealan žanr za inteligentne glazbenike koji su lirikom i imageom uspjeli zataškati nedostatak sviračke kreativnosti.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 02/05/2013