Jednom mi je jedan mudri starac rekao da mjesta u kojima se okreću busevi ili tramvaji - izumiru. Moje mjesto je već godinama zadnja autobusna stanica i njegova okretnica. I zaista, taj autobus pri svojem okretanju i odlasku ima nešto od onih ptica selica. Koje u jesen, osjećajući da se sprema hladni zimski period, praćene tužnim i sjetnim očima ljudi i ne obazirući se unatrag, odlaze na neko bolje odredište. Tijekom godina, njegovi dolasci su postali sve rijeđi. Valjda je i prijevoznička tvrtka uvidjela da ovdje ima sve manje ljudi kojima su potrebne njene usluge. Da bi se danas ograničili samo na odvoz i dovoz ovdašnjih đaka. Kojih je također iz godine u godinu sve manje. Da, moje mjesto polako ali sigurno odumire. Dugo, dosta dugo mi je trebalo da to sam sebi priznam. A još duže da shvatim da je ovo mjesto počelo još puno ranije izumirati. Ranije nego što je počelo da mu ponestaje ljudi i novorođenčadi. Prije nego što je se broj praznih kuća u njemu počeo gomilati. Naime, te prazne kuće su za nas koji još uvijek ovdje ustrajemo, postale zamjena za ljude koji su nekoć u njima živjeli. Kao da se još jedino one same, usamljene i ostavljene, bore protiv zaborava i nemilosrdnog zuba vremena. Koji ih, spram naših žalosnih očiju, sve više načima i izjeda. Ali smrt jednog mjesta, njegova prava smrt, nije kada ljudi odlaze iz njega. Nije kada mu njegove kuće počnu trunuti. Već kada umre njegov duh. A njegov duh nestaje tada, kada umre i njegova kultura. Ali kako je samo moglo doći do ovoga? Što smo mi to učinili?

Životni vijek jednog mjesta se ne mjeri u ljudskim pojmovima. Tako je i sama njegova smrt puno duža i neprimijetnija. Da ne kažem, varljiva. Čovjeku se može učiniti da je ono u punom jeku svojeg života, a ustvari su to samo zadnji trzaji na njegovoj mrtvačkoj postelji. Ali kada je sve počelo? Kako? Možda, možda je njegovo lagano ali sigurno odumiranje počelo još davno, puno godina prije. Četiri generacije ljudskog života unatrag. Onda kada je prošlo stoljeće još bilo mlado i na samom svojem začetku. Njegov život je se tada odvijao na njegovoj žili kucavici - seoskom makadamu. Prije svega na njegovim raskrižjima. Koja su po samoj svojoj poziciji i prirodi nudila savršene čvorove gdje se ljudi susreću, razgovaraju, smiju se, tuguju i zaljubljuju se. Svaki svetac ili nedjelju na njima bi se skupljali i igrali svoja kola i pjevali svoje pjesme. Tu je nastajala većina kasnijih brakova, prijateljstava, kavgi i izmirenja. I ne primijetivši da je cijeli svijet već obukao svoju luđačku košulju, onako nespremnog, i njega je zahvatio Prvi Svjetski rat. A skupa s njim i nesreća, zavist, nesloga, glad i smrt. Lice mojeg mjesta tada je dobilo svoje prve bore i duboke ožiljke. A njegove pjesme i glazbe postale sjetnije, žalosnije. Kako je sjećanje na tamno ratno doba polako podlijegalo pred novim nadolazećim generacijama, tako su i pjesme postajale ponovo veselije i živahnije. Ali ipak, ne kao prije. Jedan dio je se nekako bio nepovratno izgubio. A tada ga je neumoljivo pregazio i Drugi Svjetski rat. Ostvaljajući iza sebe ljude izbezumljene spram velikih gubitaka koje su morali podnijeti, užasnih sudbina i jos strašnijeg danka u krvi. A poslije rata je uslijedila neupamćena glad i siromaštvo. Sve je se to naravno odrazilo i na njegov kulturni život. Kojeg je, kao i hrane, bilo sve manje. Ali su ljudima upravo i njihove pjesme i glazba bile kao svijeća u noći i prijeka utjeha u njihovom očaju. To im je očuvalo i ono malo dostojanstva što im je bilo preostalo. Godine su se nizale kao nestvarni, kratki snovi u dugoj noći. I do mojeg mjesta su porkrčile svoj put starogradske narodne pjesme. Kao i njihov, za tadašnje uvijete, novi koncept glazbe. Obitavale su s puno više instrumenata, načina na koji su pjevane. Šezdesete, sedamdesete. Uz nove glazbe dolazile su i nove odijevne mode. Elvis Presley, Beatlesi, Bijelo Dugme...Odlazilo se na "igranke". Došle su i osamdesete. A "igranke" su zamijenili "diskaći", ogromne mini val frizure i šminka; Duran Duran, Nick Kershaw, Modern Talking i koji sve već ne... Turbo-narodnjaci su se već bili ukorijenili poput zloćudnog uljeza. I poharali kao pošast sve što im je došlo ispred zvučnika i isisisali i zadnju moždanu ćeliju mnogima. U centar mjesta je dvaput tjedno dolazio tip koji je pravio od sale za igranke i disko-večeri, provizorno kino; Conan, Bruce Lee... S druge strane, pored dugokosih rockera, pojavili su se i prvi punkeri. A stare babe bi, kad bih ugledale, bježale po svetu vodu te ih prskale s njom. Polako i glazbene ploče su zamijenile kazete. A ja sam od starijeg brata iz Njemačke dobio svoj prvi walkman i jednu jedinu kazetu; tada sam pjesmu "Africa" od Toto poslušao, pa sigurno dvije stotine i osamdeset puta. I tada je se moje mjesto činilo jednim zdravim, živućim bićem. Sa zdravom kulturom. Ali je li to ono doista i bilo?

Tek sada, kad je sve kasno, sam shvatio da su to ustvari bili njegovi zadnji otkucaji. Kroz sve te godine, u njega je se uvukla jedna strašna zaraza, ubitačna bolest. Jer njegova smrtna agonija je nastala onog trenutka kad je se u njemu prestala rađati kultura. Prestale se skladati nove pjesme i kompozicije. Mašta, osjećaji i duh su bili izbačeni van poput ostataka nekog ukusnog jela. Sve je postalo importirano. Tuđe. Strano. I umjesto da je to novo bilo upotrijebljeno, preinačeno i tako se obogatila vlastita kultura, ne, mi smo postali kao nečija tuđa kolonija ili banana-republika. Ovisna o tuđim proizvodima i nahođenju. Uvozeći trećerazrednu robu a svoju vlastitu zabacili, zaboravili kao nešto što je inferiorno, manje vrijedno. Završni udarac mu je zadao zadnji rat. Po cijeloj njegovoj dužini mu je zadana velika rana prve crte bojišnice. Rana koja je užasno krvarila cijele tri godine. I iz koje je iscurila i njegova zadnja kap života, kulture i nade. S nestankom kulture, na neki nedokučiv način, nestala je i sama njegova bit i svrha postojanja. Ljudi to osjećaju, instinktivno, podsvijesno. Ona je taj neraskidivi lanac koji ih stoljećima drži skupa na jednom mjestu i daje im njihov identitet. Ljudima je potrebna kultura isto kao i svakodnevna hrana. A ovdje je više nema. Sada imamo "sve" drugo; slobodu, internet, mogućnosti. Ali ne znamo što i kuda s tim. Svi smo sada "cool" i svi smo redom "motherfuckersi". Priuštili smo si luksuz vjerovati da znamo sve i imati o svemu neko već gotovo mišljenje. I ni malo se ne libiti javno ga iskazivati. Ali glave su nam ukovane u čelične maske. A naša skupljena srca nosimo u đžepovima; to je naša kazna. A ja, ja sam u cijelom ovom rasulu nekako naučio noćima zatvorenih očiju gledati u zvijezde. Ali one svake noći govore uvijek jedno te isto; da više nikada nećemo pronaći ponovo svoj pravac i da nam slijedi još i narednih sto godina tišine.

z. marković // 27/10/2011

PS: ovaj tekst je fikcijski i svaka sličnost s relanošću je namjerna.