Greeley Estates su znatno napredovali. Možda i prekasno kad su propustili glavnu šansu da se ukrcaju na onaj voz koji ih je trebao odvesti do pozicija većeg benda. Kanalizirali su bijes i energiju na staložene pjesme koje više nemaju milion breakova, ali su neočekivano ostali bez etikete i postali d.i.y. bend nakon tržišno najuspješnijeg prethodnog albuma "The Death Of Greeley Estates" (2011, USA no.148). Pitali su svoje fanove na facebook-u da li žele da bend i dalje radi, pa su nakon odgovarajućeg broja klikova 'I like it' odlučili izbaciti 2 EP-ija umjesto albuma. Prvi od njih je upravo ovaj (objavljen koncem 2012), a drugi "The Devil Son" već je ugledao svjetlo dana u proljeće 2013.

Sada s odmakom od 5 godina nakon albuma "Go West Young Man, Let The Evil Go East" (2008) koji po mnogima slovi kao vrhunac karijere, vidljivo je da bend nije stekao samopouzdanje i kompozitorsku staloženost. Neprekidne promijene članova, transžanrovska vrludanja, traženje samog sebe kroz metalcore i elektroniku, nedovoljna iskorištenost odličnog vokala Ryan Zimmermana, ne osobito dobar izbor pjesama za singlove, pa i tematske opservacije koje su bauljale od post-adolescentnih i emo tenzija do zrelih razmišljanja, stvorile su ne osobito dobru medijsku sliku benda. Činjenica jest da su Greeley Estates nepravedno podcijenjeni kod kritike koja ih u toj zbrci nije shvatila kao ozbiljan sastav nametnuvši lošu klimu da se bend čak odlučio i rasturiti.



Evo, s ovim novim EP-ijem ponovno samima sebi podmeću kajlu. Imaju na njemu barem 4 odlične pjesme (od njih ukupno 7), a za singl su odabrali najlošiju "Die" koja je revoltirana svim ovim zbivanjima oko benda. U njoj Ryan izvikuje ono što su mu kritika i gnijevna publika dobacivali - 'umri, želim da umreš', a on im uzvraća 'sve je to previše za mene'. Ovo definitivno nije pjesma za singl, već za oproštaj od benda čiji se frontmen malte ne dere 'pizde jedne, upropastile ste nam bend, sve ću vas poubijati, gonite se svi u tri pičke materine'. Mislim, s takvom pjesmom se ne ide u promociju. Ona je mogla ostati tamo gdje jeste, pa nek o njoj razmišljaju kritičari šta ona znači.

Čitav materijal u trajanju od 25 minuta je ustvari refleksija benda na svu tu lošu atmosferu koja se nadvila nad njih. Evo, primjerice promotivni flyer za ovaj i naredni EP prikazuje čovjeka s halloween bundevom na glavi koji je pištoljem prosvirao mozak. Ryan gotovo očajnički vapi u bezizlaznom košmaru kroz metaforičku liriku o uskoj cesti, vlastitoj glavi uronjenoj pod vodu, bolnom životnom iskustvu, paklenoj grižnji savijesti i prostitutkama koje stopiraju kamione što je u principu odraz benda (kamiona) kojeg su zaustavljale kojekakve protuhe. Fabula je puna gorčine, revanšizma i bijesa, pa čak i mizantropije, te nema niti trunke optimizma u njoj.

Glazbeno su se prilično distancirali od prošlosti. To su sada homogene pjesme u kojima se jasno razaznaje što Ryan urliče, tek ponekad zapjeva što nije dovoljno, a instrumentarij je kompaktno odvojen uz dodatnu finesu elektronike i samplova. U prvi plan je isturen niski štim basova Kyle Koelscha i ritmova Chris Juliana u skoro pa industrial produkciji, dok su gitare Brandon Hackensona i David Ludlowa u funkcijama efekata, solaža i improvizacija. U prvoj i ponajboljoj kompoziciji "The narrow road" nema niti jednog klasičnog riffa, a onda u narednoj gruvačini "Head underwater" gitara ulazi na niski štim basa s kojim paralelno piči riffove. "Lot lizards" o prostitutkama je dvojakog tempa - urnebesnog hardcorea i tromijeg ritma, dok nešto slabija "Watch it burn" i uz uvodnu još i ponajbolja "Lennox house" sporo sagorijevaju s režavo-brundavim gitarama. "Lennox" ima vrlo dobar elektronski psycho background. Posljednja "Doomsday" je daleko najlošija komadina razvučena na 4 minute breakova, samplova i eksperimenata, ali se zato 'na sudnji dan' obračunava sa svojim 'grešnicima' i 'optuženicima'.

Produkcija je jako loša, mutna i prljava, gotovo ispod razine i naših demo bendova, ali Greeley Estates očito u datom trenutku i nisu mnogo marili za to. Napravili su osvetničke pjesme sa stilom (i lošim zvukom) kakvog su htjeli i konačno pokazali originalnost u glazbenom pogledu. Ali, to izgleda sve manje i manje zanima one kojima se bend obraća.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/04/2013