Na četvrtom albumu metalcoraša iz Phoenixa (Arizona, USA), došlo je do drastičnih promjena. Kako zvučnih i personalnih, tako i poslovnih.

Evo, Greeley Estates su tipičan primjer banda koji se nezadovoljan rezultatima prethodnog, vrlo dobrog albuma "Go West Young Man, Let The Evil Go East" odlučio na promijenu. Nije stil u pitanju, i dalje su metalcore band, ali nepotrebno su ubrzali tempo čime su izgubili na čistoći zvuka i ušli u onaj široki spektar bandova čiji se tekstovi razaznaju teškom mukom. Da li obeshrabreni poredbama sa Linkin Park i plejadom nu-metal bandova koji podjednako zagovaraju i hardcore, pa i priljepcima da je prethodnik imao stanovitih 'pop' predznaka, ovaj novi album pokazuje daleko energičnije izdanje, no istovremeno otkriva i čitav niz kompozitorskih nedorečenosti. Ako ništa drugo, sada nazivnik metal ima barem u zvuku cijelovito opravdanu svrhu.

Napustio ih je stari bubnjar Brian 'B-Champ', pa su sada jedini iz originalne postave ostali pjevač Ryan Zimmerman i gitarist Brandon Hackenson, a novim članovima postali su bubnjar Chris Julian i David Ludlow koji je zamjenio tek privremeno prisutnog Tyler Smitha čiji je angažman bio samo za promociju prethodnog albuma "Go West Young Man, Let The Evil Go East". Greeley Estates su također promijenili i etiketu; potpisavši koncem 2009. za Tragic Heros Records, nadaju se sretnijem raspletu karijere, no da li postoje temelji za tako nešto, po ovome materijalu je teško u to povjerovati. Prethodni album "Go West Young Man, Let The Evil Go East", što se sada jasno vidi, bio je vrhunac ovog banda i to nažalost nisu uspjeli iskoristiti. S novom postavom i starim producentom Cory Spottsom, ipak nisu uspjeli prilagoditi zvuk (a i pjesme) u željenom smjeru. Premda je čitav album drastično nabijen tempovima, čestim breakovima koji se čine kao da imaju neke jako dobre aranžmane za bubnjeve, no nažalost, upravo je ritam sekcija ovdje potpuno podbacila i dojam koji se nameće jest da uz ove pjesme publika (bilo na koncertima ili audijencija kod kuće), jednostavno ostaje statična. Druga stvar je Ryanov vokal koji je posve otišao u duboko vrištanje; tu više nema pjevanja, nema laganijih, 'nježnijih' dionica s visokim vokalom i sve je pretvoreno u screamo hardcore koji sve više nalikuje na crust-metal. Ryan ovdje djeluje gotovo kao da je death-metal frontmen. Osobno, nije mi jasno čemu sve ovo jer je Ryan jedan vrlo raritetan pjevač iznimnih glasovnih mogućnosti... No, i uz te opaske, album bi još uvijek mogao proći da ima 'dobre' pjesme, ali avaj, od 12 naslova koji su poredani gotovo po nekakvoj listi 'kvalitete' od dobrih do loših, prvi dio albuma bi se još nekako mogao proturiti u rangu ortodoksnih novosadskih Drop Dead da se prištekaju na brutalniji post-hardcore ili zagrebačkih klinaca New Level koji su puno energičnije ukapirali žanr spajanja metala i hardcorea, ali drugi dio se jednostavno pretvara u monotoniju stila gdje su izgleda pomogli samo producentski trikovi i cijeli niz gostujućih vokala. Pjesme poput "They won't stay dead", "Wolves make great actors", "You'll never leave Vegas alive" ili neočekivano loš izbor za singl, "Swim for your lives (feat. Jared Warth from Blessthefall)" su gotovo bez ikakvog karaktera i namijenje su isključivo zabavi gdje tekstovi gotovo ne znače ništa. Prvi dio albuma je daleko kompaktniji, konkretniji i sređeniji, te uz još ponajbolje uvodne "Seven hours", "I shot the maid" (sa grupnim vokalnim pratnjama nekih 12-tak gostiju), "Loyal.com" i "Friends are friends for never (feat. Cameron Martin of The Irish Front)" donosi djeličak uzbudljivosti koji se mogao naslutiti nakon prethodnog albuma. Tu su se i tekstualno poigrali sa pričama (svaka pjesma je stvar za sebe), raspredajući uglavnom teme o emotivnim prekidima i ljubomori, no kada se očekuje nešto konkretnije, zaključak im se svodi na prilično banalne poštapalice gotovo bez ikakvog određenog stava. Uz još dvije solidnije pjesme "The offer" (sa pratnjom syntha) i "Jealousy breeds killing sprees (feat. Craig Mabbit from Escape The Fate)" koje samo peglaju zacrtani post-hardcore/ metalcore obrazac, ovaj album je bez ikakve sumnje podijelio mišljenja i kritike i publike. Za jedne je ovo veliki korak naprijed, za neke u istoj duljini unazad.

Činjenica je jedna - promijenili su se drastično, ali izgleda da proces sazrijevanja kod njih ide teže nego što bi se moglo pretpostaviti. Izgubili su na melodijama, dinamici i energiji premda su ubrzali ritam i po svemu sudeći ovo im je prijelomni album kojim kreću u nove, daleko brutalnije teritorije koji s ovog aspekta mirišu na thrash-metal. Slijedeći rad, ako se u međuvremenu još netko iz originalne postave ne udalji iz banda (ili ako se ne rasture), trebao bi na vidjelo donijeti konačan ishod svih ovih neočekivanih zaokreta. U ovoj situaciji nakon "No Rain, No Rainbow", kao i što sam naziv kaže, neoptimističnog darkerskog emo-hardcore tripa, zaista je teško predvidjeti njihov naredni korak.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/04/2010