Izgleda da je sada kraj. Ili barem oni žele da to tako izgleda. Neki od članova već su polako počeli raditi neke vlastite projekte, bend je prestao sa koncertima, stara izdanja se ponovno objavljuju na dvostrukim zajedničkim cd-ovima sa po 2 albuma, a ovaj navodno finalni EP s kojim završavaju karijeru izašao je kao samostalno izdanje, te i kao posebno u paketu s prethodnim EP-ijem "The Narrow Road". Ugovor s etiketom su izgubili još 2011. nakon albuma "The Death Of Greeley Estates" koji premda je dosegao najbolji plasman na top-listama (USA no.148) nije zadovoljio izdavača zbog malog tiraža očekujući, valjda, stotine tisuća prodanih primjeraka što ne uspjeva niti daleko većim zvijezdama metalcorea.



Ako je ovo uistinu oproštaj od benda, onda je dostojanstven. Nije onako drzak i frustriran kao prethodni EP, već je doslovce povratak u srednju školu i emo furku s kojom su i probili led prije desetak godina stekavši svoj najrespektabilniji ugled fanova koji ih tokom cijele karijere nisu napuštali.

Naslovni otvarač, vrlo kratka "Devil son" u akustičnom izdanju donosi iskreni tekst s obzirom na putešestvije njihove karijere: 'oni su jednog po jednog poveli na svoje zle puteve/ ali uskoro će te se pronaći u vatri pakla/ dug je put izgubljenih duša kojima su tako ljubazno pokazali put/ ako si u blizini, možeš čuti njihove vapaje/ biti će tamo i na dan obračuna'. Singl "Marionette" je po običaju najslabija pjesma s prilično negativnim stavovima i vječitim skretanjima osnovnog stila, ovaj puta u teritorijalne vode Love And Death, najnovijeg benda Brian Welcha s pop shemom tromijeg metalcorea. Tjeskobom i pokušajem zaborava na neku dragu osobu ispunjen je prvi singl "The world you used to know" skinut s EP-ija, no nekako najemotivnijom pjesmom doima se lagana "Porcelain" osobito zbog završnih stihova 'što si to učinio?/ sve si odbacio/ sve je bilo uzalud/ slomio si me kao da sam od porculana'...

Ima tu još dobrog gitarskog staccato rada Brandon Hackensona i David Ludlowa u finom kolopletu d'n'b ritmova i synthova "Turn the night away" koji nalikuje previše na 30 Seconds To Mars, laganih ambijenata "The killing fields" koji eruptiraju u gorki screamo frontmena Ryan Zimmermana, kao i pomiješanih stilova u završnoj "Cut me out" gdje se susreću ambijenti, bijesni metalcore, šapati, psihodelija i dašak prog-aranžmana protkanog klavirskim interludijima.

Da su ovako uspjeli razviti stil odmah nakon debija "Outside Of This" (2004) njihov slučaj bi bio jedna sasvim druga priča. Vjerojatno daleko uspješnija jer s ovih 25 minuta mogu bez ikakvih navlačenja za rukav pridobiti svakog srednjoškolca koji je ljubitelj ema, metalcorea i punka. A i ne samo te generacije, već i starije. Pokazali su konačno da su se pretvorili u dotjeran bend sa smislom koji više ne prangija pjesme s bezbroj nepotrebnih breakova i tehničkih zavrzlama koje možda niti njima nisu bile po volji, ali su se svim silama htjeli ušlepati u krug konciznih, brzih i agresivnih metalcore bendova druge polovice prošle dekade. To im je bila osnovna greška budući da ih publika Converge, The Dillinger Escape Plan, August Burns Red, Norma Jean i sličnih vedeta nikad nije prihvatila. Trebali su odmah iskočiti iz te jurnjave na drugi stilski kolosjek gdje su se glavne zvijezde Enter Shikari uspjeli mješavinom stilova, elektronike i dovitljivih inovacija domoći vodećeg trona. Greeley Estates su neprekidno švrljali u potrazi za dobitnom formulom želeći što prije odrasti dokazivavši svoju vještinu koja je redovito kaskala. A sad kad su je konačno pronašli, privode kraju sva ta proživljena lutanja, omalovažavanja, opstrukcije i degradacije.

Naslovi: 1.Devil son, 2.Marionette, 3.Turn the night away, 4.The world you used to know, 5.The killing fields, 6.Porcelain, 7.Cut me out

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/09/2013