home > mjuzik > The Death Of Greeley Estates

kontakt | search |

GREELEY ESTATES: The Death Of Greeley Estates (Tragic Hero/ Zestone, 2011)

Po nazivu reklo bi se da je ovo oproštaj od benda, ali nije. Ironično, album je najzrelije izdanje do sada i tek nadalje od ovih metalcoreaša iz Arizone valja očekivati prave rezultate.

Stvari kod Greeley Estates kreću nabolje. Nakon prošlog, prijelomnog "No Rain, No Rainbow" (2010) na kome su zabrazdili u opaki metalcore i gotovo pogubili kompas, a interesantno, to im je bio prvi album koji se pronašao na američkom top-200 (USA no.196), osjetili su da je vrijeme kada treba zaustaviti loptu i napraviti daleko homogeniji i konkretniji rad. Desile su im se ponovno neke promjene i rošade; David Ludlow je sa basa prešao na gitaru, a pošto su sa basistima stalno imali problema (do sada su ih promjenili 5 komada), nakon odlaska Tyler Smitha došao je novi Kyle Koelsch. Biti će interesantno za vidjeti koliko dugo će on ostati u postavi... Ostali parametri su kao i prije, čak je i producent ponovno Cory Spotts, te su se htjeli pomaknuti od one sfere identičnosti kada se u ovom nadasve velikom hypeu metalcorea u zadnjih nekoliko godina pojavila masa bendova koji gotovo da zvuče blisko kao jaje jajetu.

Band se znatno stabilizirao u zvuku; ritam je pojačan tehniciranjima koja su skoro industrial-metal nabrušena u visokim registrima, te se može pričiniti da je ovdje programiran na ritam mašinu, dok je glazba dobila punoću i koherentnost. Pjesme su odreda melodične, na momente kaotične, no na svu sreću nisu aranžmanski razbijene i nisu napucane sa pretjerano neurotično - zapetljanim soliranjima. Gitare su sirove, katkad s mnogo melodijskih tremolo tretmana i bačene uglavnom u pozadinu sa elektronikom koja se pojavi s vremena na vrijeme u obliku kraćih efekata i harmonija, dok su vokali Ryan Zimmermana istureni u prvi plan i sada se konačno točno razabire o čemu pjeva. Njegov vokal je i ranije bio oličenje visokog, ali neiskorištenog talenta, te mu se do sada nije posvećivalo dovoljno pažnje u produkcijskom pogledu. Ali zato je ovdje pokazao da nije samo nabrušeni urlator kakvih ima mali milion, već i da je pjevač koji umije osim crustova i grčevitih grlowlova otpjevati prilično visoke i kristalno jasne dionice. Album je tematski vrlo mračan i obuhvaća prilično oštre opservacije o nasilju u obitelji, preko gubitka pozitivnih emocija sve do vjerskih propitivanja vjere u Boga. No, nipošto nije morbidan ili nastran, već se u svemu tome nazire ljudska emotivna sfera koja govori o veoma teškim i mučnim stvarima.
[  ]

Pjesme su razvijene sa finoćom, te su katkada prošarane laganijim intervalima u kojima atmosferičnost Brandon Hackensonove gitare u kolopletu sa synthom i elektronikom popunjavaju prostornost i daju im svježinu. To se recimo odnosi na odličnu "Bodies" koja je trebala postati jednim od singlova, te na "The medic", "A thousand burning forests", "Tonight" i završnu "December" koja je u sasvim laganom i dinamičnom minimalističkom izdanju, te je jedina koja nema nikakva obilježja metalcorea, već stanovitog indie-rocka. Što se tiče žestokih skladbi od uvodne "Straitjacket" i prvog singla "The last dance", sve do "Leave the light on", "Circle the wagons", "The reaction" i "The postman", one su daleko slojevitije i simetričnije napravljene u odnosu na prethodni album. U nekima od njih se i dalje osjeća dio thrash utjecaja sa usko priljubljenim melodijama, ali pokazuju i neke sasvim nove osobine (eksperimentalni ritmički i synth intervali) koje doprinose vrlo dobroj kakvoći benda koji se znatno razvio u originalnijeg primjerka žanra.

Album je u kompletu gledajući visokih performansa, a jedino što mu manjka jest pravi potvrđeni hit koji bi bend konačno vinuo tamo gdje mu i jeste mjesto. Također su konačno prevazišli onu nekakvu post-adolescentnu dobnu granicu tematski i zvučno nadjačavši mnoge svoje suvremenike koji i dalje prangijaju nebulozne solaže od kojih boli glava. Svakako, ovo je odličan napredak koji se u prvom tjednu po izdavanju pronašao na USA no.148, a sam naziv albuma vjerojatno ukazuje na smrt benda onakvog kakvog ga se do sada pamti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: I'm Not Anyone

MARC ALMOND: I'm Not Anyone (2024)

| 24/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Fearless Warriors

LIFE FORCE: Fearless Warriors (1981)

| 24/07/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: New Horizons

SkyEye: New Horizons (2024)

| 23/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: =1

DEEP PURPLE: =1 (2024)

| 22/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Oral Hex

ORAL HEX: Oral Hex (2021)

| 22/07/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*