Topli, feminini vokal, koji se tako lako uvlači pod kožu i dobiva isti onaj poznati prizvuk paralelnog pop univerzuma, na jednoj strani. Kao ugodno radikalni kontrast tomu stoji distorzirani, a nerijetko i vrlo žestoki, zvučni dizajn indie pop, garage i noise rocka, na drugoj. Da se ovaj riječki sastav, koji si je iz nekih razloga nadnio ime po glavnom ruskom gradu, ne može tek tako odokativno svrstati i kategorizirati svjedoči ponajbolje zadnja pjesma ovog albuma, u kojoj su kroz deset minuta dužine ukopali pete i oduprijeli se standardiziranju. Onome koji nalaže da se mora odabrati jedan određeni glazbeni pravac i pjesme ne smiju biti duže od pet minuta. No, to ne znači da ovi Riječani nemaju nekakav vlastiti koncept. Samo što su teren odabrali sami, a njihove uzore, ako bi ih tražili, trebali bi ići daleko na zapad.

Sloj po sloj ovaj riječki bend u svom albumu prvijencu montira, zahvaljujući prvenstveno vokalu pjevačice Tamare Dorčić, vrlo emotivne pjesme, kojima ne nedostaje zaraznih melodija i ritmova. O nekakvim baladama se ovdje ne može govoriti, jer takvih na albumu "Poligraf" nema. Ali se zato na njemu nalazi devet pjesama, koje su redom radiofonične, a barem polovica od njih se mogu kandidirati za potencijalne hitove. Međutim, onaj tko očekuje klasični pop-rock album, će biti razočaran, a svi ostali ljubitelji dobrog zvuka začuđeni. Moskva spretno žonglira između pop-melodičnosti i gitarističko-noiserskog slobodnog poigravanja, s puno atmosferičnosti i osjećaja. Eksplicitno u pjesmama kao što su već spomenuta završna "Otok" ili "Lopov". Nespretno ili možda proračunato, pjesma "Poligraf", koja je ujedno dala naziv ovom albumu, spada među slabije uratke ovih Riječana. Jer takvih sladunjavih indie-pop komada, u kojima se oplakuje nad ruševinama propale ljubavi, imamo već dovoljno. Isto vrijedi i za pjesmu "Bumerang". No da znaju i umiju drugačije, ovi Riječani pokazuju u izvrsnoj uvodnoj "Ne boli me", s njenim zagonetnim i vrlo intrigantnim tekstom, ili u "Lomim valove", gdje dočaravaju svu čaroliju vlastitog stila.



Moskva je rijetko kada direktna u svojim pjesmama. Oni rade s dosta alegoričnim i slikovitim rječnikom, koji svoje istinsko značenje otkriva tek nakon više pozornog preslušavanja. Ali to ne umanjuje kvalitetu njihovog songwritinga, štoviše, to ih uzdiže od prosjeka. "Poligraf" je, iako tematski jednošpuran, vrlo zanimljiv album, a s mjestimičnim izbojima rock-žestine kao u pjesmama "U tvojim rukama" ili "Spavam sama" izazivaju pravcati kurcšlus kod slušatelja. Ovi Riječani se nikada ne zagube u nekakvoj statičnosti. Pjesme su im međusobno različite i pojedinačno prepoznatljive. U sporijim stvarima kao što su "Lopov" i "Otok", dosadu likvidiraju s puno dinamike i održavaju tenzije atipičnim miješanjima raznih utjecaja. No, to sve ostaje u granicama ipak prihvatljivim prosječnom slušateljskom uhu. Članovi ovog sastava i jesu iskusni "igrači". Vokalistica Tamara Dorčić je bila u Putokazima, basist Goran Grgurev je ujedno i član od Disco'n'Action, a bubnjar Ivan Ujević je bivši član Školjki. Riječanima su vjerojatno ta imena najviše poznata. Kad smo već kod toga, potrebno je, last but not least, spomenuti i osnivača Moskve, Vladimira Tomića. Dok su pri snimanju ovog albuma imali i potporu Vlade Šimčića, poznatijeg kao "Vava", koji je i sam sudjelovao na pjesmi "Otok", a na istoj je na klavijaturi uskočio Vedran Križan. Pored toga, na "Poligrafu" se može čuti i egzotični instrument kao što je Melotron (ili Novatron, jedna vrsta synthesizera). Ovi Riječani očito ništa nisu prepustili slučaju, već su pomno izrežirali svoj prvi izlazak na scenu. Rezultat je više nego uvjerljiv, a mi smo dobili još jedan prvoklasni bend.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 20/11/2012