Mark Lanegan je od samih početaka do danas prošao sve i svašta i u muzičkom i osobnom pogledu. Zadržat ću se na muzičkom. Počeo je u zoru grungea sa Screaming Trees koji su postali perjanica pokreta uz Pearl Jam i Alice in Chains. Nakon toga darovao nam je nekoliko blueserskih albuma na kojima su gitare zlokobno plakale. Upoznao nas je s "Ljepoticom" Isobel Campbell, a on je glumio "Zvijer" u viziji countrya sa škotskim naglaskom. Volio je i izlete, pa je učestvovao na albumima Gregg Dullya (Gutter Twins, Twilight Singers), Soulsaversa, sve do najnovije gdje se udružio s Mobyem na njegovom novom albumu "Innocents".

I uvijek je tu bio taj njegov specifičan dubok lijen i tužan vokal, kojeg volim, dok su se podloge mijenjale. Neke sam volio neke ne, al on je uvijek spašavao stvar. Sve do Duke Garwooda. Duke je multiinstrumentalista, no prvenstveno gitarista koji je osim solo radio i sa The Orb ili recentnije sa The Savages, pomagao je i Marku na albumu "Blues Funeral". Tamo je i nastala ideja o zajedničkom albumu.

Album počinje instrumentalnom akustičnom naslovnom pjesmom. Pomislio sam "ovo je ko Al Di Meola". Nemam pojma zašto. Nikad nisam slušao tog virtuoza, al mi je uvijek značio nešto negativno i nešto što nikako ne bih volio slušati. I u takvom sam raspoloženju krenuo slušati ostatak albuma. Koji nije samo akustičan. Ima tu i električnih gitara, loopva i synthova. Slabo bubnjeva. I nije to toliko loš album. Al ako ga usporedim s bilo čime što je u prošlosti Lanegan radio, on to jest.

Pjesme koje su vrijedne spomena s albuma su War Memorial i Cold Molly. Ostatak treba brzo zaboraviti.

ocjena albuma [1-10]: 5

pedja // 23/10/2013