O joj... šta sve Corey Taylor i Jim Root nisu nadrobili u najavi ovog albuma... Netko bi im možda čak i povjerovao, ali onako pod dobrom parom klateći se skupa s njima na šanku. Da će to biti konceptualni album s dva zasebna dijela kao spoj Pink Floyd "The Wall" i Alice In Chains "Dirt" sa bogatom pričom punom metafora i skrivenih značenja. Osim što je razdvojen na 'part 1' i nastavak 'part 2' koji bi trebao izaći početkom 2013., ostatak spike je čista tričarija. Ajd, okey, ima neke istine u tome da zvučno pomalo nalikuje na Alice In Chains i ima nekakvih tragova Pink Floyda. No, ti smukovi uopće nemaju ama baš nikakav talent za pisanje stihova, a kamoli nečega što nazivaju 'metafora'. Deder, pogledaj te stihove - 'želim sve izgubiti da bi se ponovno pronašao, ne trebam dozvole da kažem kako se osjećam, ne trebam nikoga da mi kaže tko sam' ("The travelers, pt.1"), 'gdje mi je raspeće, gdje su mi cigarete... osjećam whiskey' ("Last of the real"), ili 'give me a sign, show me the light, maybe tonight, I'll tell you everything' ("Taciturn"). Ako su ovo metafore, onda je Bare spram njih Shakespeare... Isusek dobri, zakaj ovakve netalentirane pijandure prodaju milijune albuma? Pa koji to mulci uopće slušaju ovakve blesave tekstove? Uffff...

Eh, Stone Sour jedino umiju pošteno i kvalitetno svirati, to se mora priznati. Mjuza im je poštena rokačina između grungea, hard-rocka i alternativnog metala, puna energije, odličnih riffova i solaža, te deračine i čvrstih Taylorovih vokala, kao i primamljivih oblika kompozicija u kojima smjenjuju AOR refrene i harmonije, ali slušati to o čemu pjeva je totalni kretenizam. Pa kako to čovek mora biti pijan da a) piše ovakve tekstove i b) da to uopće hoće slušati? Ja to ne kužim...

Nakon tri snažne uvodne stvari "Gone sovereign", "Absolute zero" (objavljene i kao singlovi) i "A rumor of skin" slijedi nešto ajde-de, nalik na Floyde, akustična laganica "The travelers, pt.1", pa hard-rock sa simfonijskim harmama "Tired", pa žestoka "RU486"... i tako redom, pa se opet zalomi poneka akustična laganica, a i nešto s progressive/sympho natruhama ("Influence of a Drowsy God", i druga, hard-prog verzija "The travelers, pt.2")...

Ono, mjuza je ko Bog, bez prigovora, ali tekstovi su im Bože oslobodi. Samo tek toliko da se ima nešto pjevati, nema veze što i o čemu. A naslov albuma je kao nešto duboko i simbolično. Moš' misliti...

Jesam spomenuo da ih je napustio originalni basist Shawn Economaki? I njemu su se vjerojatno smučili ovakvi tekstovi koji na određeni način konceptualno razvezuju fabulu o prekretnici u životu kada se odluči raskrstiti s prošlošću ili ostati ga konzumirati takav kakav jeste. Jako duboko, oćeš ili nećeš... Ah, da, zamijenio ga je Rachel Bolan iz Skid Row.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/11/2012