Stone Sour svakako nije najgori bend u povijesti rocka i metala, ali su se s prethodnim prvim dijelom ove sage ozbiljno približili konkurenciji prepotentnih i gordih izvođača koji tjeskobu života pokušavaju ispoljiti na ofucano plitak način. Presmiješno mi je čuti Peru i Opću opasnost da 'uzalud sunce sja', ajajajaj... I gledati sve one likove koji zdušno skandiraju vrlo slične pjesme. Pa tko to ne želi da mu sunce sija?

Nego, Corey Taylor i kompanija su shvatili koliko su banalno osmislili pretenciozan prvi dio ubjedljivo najgoreg komercijalnog hard/heavy albuma 2012., pa su ovdje malo kreativnije upregnuli u pogon ono još živućih sivih stanica da osmisle konkretniju i jasniju liriku koja tek po nekim parametrima ima natruhe poetike. Priča je to o čovjeku koji je rastrgan na raskrižju svojeg života s teškim kompromisima što dalje da napravi jer je zagrezao toliko duboko u razne osobne probleme i porive da se više ne može oduprijeti nikakvoj stihiji vlastitog prokletstva. Pokušava autosugestijama održavati kontrolu nad svojim bićem, ali mentalitet kojeg je izgradio na račun razbludnog i raskalašenog života onemogućava ga da povuče radikalne poteze koji će mu promijeniti život. Zamislite Coreya u samostanu, nekoj komuni ili na psihijatrijskom liječenju u klinici za suzbijanje ovisnosti. Pokušavam ga smjestiti u kontekst našeg Vrapča, ali čini mi se da bi on već na prvom susretu sa pshijatrima i sociolozima pao u verbalne sukobe, a potom pokidao sav inventar od bijesa što je to suvremena medicina zajedno sa zakonima izmislila da kroz pedagoško-odgojne i alkaloidne mjere kadra učiniti i pretvoriti razjarenog bika u ovčicu koja bleji onako kako vođa hoće.

Lirika, ako se uopće može tako nazvati mada bi je književni kritičari odmah sasjekli je turobna i tjeskobna, katkad i privlačno duhovita, ali nema ama baš nikakvu duboku poantu osim što se taj 'glavni lik' drži svojih metoda iz kojih nikad izaći neće. Jednom je Keith Richards rekao da nikad nije imao problema s heroinom nego samo s policijom, hahaha... I šta će te. Keith ode na dijalizu, kompletno mu izmjene krv u organizmu, ponovno je zdrav čovjek i onda se ponovno krkne, a Stone Sour se zahvaljujući relativnoj mladosti još uvijek uspjevaju održavati u kondiciji za svirke i koncerte jer ništa drugo osim rocka vjerojatno i ne umiju raditi.

Elem, ova epopeja, ajde de, ima nekih dobro sročenih, pa čak i sentimentalnih trenutaka, bljeskova inspiracije i uranjanja u suštinu fabule, ali zajedno sa prvim albumom čini jednu jako loše realiziranu i priglupu priču koja u osnovi nije uopće degutantno zamišljena. Samo je potvrda da ovakve sirovine koje nažalost čine veliki dio populacije metala i hard rocka nemaju izgrađen sustav vrijednosti i tolerancije spram svojih načela sex'n'drugs'n'r'n'r.

S druge strane, koliko su nevješti u sricanju i pisanju poezije jer je očito da nitko od njih nije čitao nikakve vrijedne književnike koji bi im otvorili percepciju (što je strahovito bahato rezoniranje gotovo cijele rock generacije), toliko su vrlo snažni i uvjerljivi u glazbenom pogledu. Ovdje ima sijaset fantastičnih komada - žestokih, laganih, tromijih, mnogih referenca prohujalih trendova suočenih sa suvremenim mainstream metalom, a uostalom oni su kao bend i postavili ovakve standarde hard-rocka i metala u jednu finu, radiofoničnu smjesu koja bez ikakve grižnje savjesti ulazi u svako uho odgojeno uz Deep Purple, T-Rex, Led Zeppelin, Metallicu, Guns'n'Roses, Nirvanu i Foo Fighters.



Prvi singl "Do me a favor" počinje, nevjerojatno, gotovo istim riffovima kao "Pomorac sam majko" Atomskog skloništa, no daljnji tijek kompozicije pokazuje složenu i modernu tendenciju benda da umiju razgraditi sve medikamente u složenu pjesmu punu tehničkih bravura, pa i progressive elemenata. Nikako nisu banalni u glazbenom pogledu i ima se šta za čuti jer superiorno koriste kreativne resurse koje ponekad uokvire s fantastičnom laganicom "The conflagration" popraćenom gudačima, pianom i amplificiranim gitarama ili kratkim uvodnikom u istu - ambijentalnom "Blue smoke". Drugi singl "The uncanny valley" u tipičnom mid tempu hard-rocka zasigurno paše širokom opsegu publike od Whitesnake i Bon Jovija do Bryan Adamsa, a završna, te ujedno naslovna "The house of gold & bones" u energičnom naboju zaokružuje ovaj vrsno dorađen glazbeni dio, neću reći priče, već zvuka i stila. Tu se još pronađe nekih zanimljivih i privlačnih pjesama punih melodija i ukusno aranžiranih detalja, recimo uvodna tužna, sentimentalna i prilično pijana laganica "Red city" s piano početkom bubnjara Ray Maygorea i razgranatim sympho-progressive dinamikama, zatim lucidna "Sadist" u kojoj se bend našao na novoj razini spajanjem baladičnog opusa Pink Floyd i kako su to još najavili Alice In Chains u progressive hard-rocku ili "Peckinpah" gdje su saželi mračni ambijent sa žestokim dionicama i nekoliko upečatljivih Coreyevih growlova. "Black John" previše nalikuje na ZZ Top, a ostatak materijala unatoč jako dobroj svirci i ukusno upakiranoj produkciji ne donosi ama baš ništa novo.

"The House Of Gold & Bones, part 2" je bez ikakve sumnje daleko bolji nastavak užasnog prvog dijela, te je uz neka minus/plus oduzimanja i dodavanja njihov najbolji rad u karijeri. Ali isto kao i kod Pere, unatoč ogromnom svjetskom uspjehu (USA no.10, UK no.11), ovdje sunce uzalud sja.

Naslovi: 1.Red city, 2.Black John, 3.Sadist, 4.Peckinpah, 5.Stalemate, 6.Gravesend, 7.82, 8.The uncanny valley, 9.Blue smoke, 10.Do me a favor, 11.The conflagration, 12.The house of gold & bones

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/01/2014