Činjenica da Corey Tayloru manjka inspiracije potkrijepljuje i ovaj kraći EP od 20-tak minuta na kojima je obradio neke svoje ideale i uzore, ali, da se bude odmah na čisto - sve je ovo čisti komercijalni trik, glumatanje i pozerstvo. Pretvorba vina u vodu, odnosno one tvrde i žestoke pijače za 'betonažu' na skuliraniji nivo. Od sad ću piti manje i biti ću pametniji. Moš' si misliti...

Dapače, ovdje to izgleda sve lijepo, mainstreamovski ukroćeno bez ikakvih eskapada upućujući osnovnu poruku fanovima da je Corey totalno promijenio stil života nakon isposničke dvodjelne autobiografije "House Of Gold & Bones" (2012/2013) u kojoj je drugi dio bio puno bolji od prvog i da će karijera kreativnosti ići nekom uzlaznom putanjom. Da će se roditi neke nove ideje i osmisliti nešto sasvim novo. Ali, ne treba previše očekivati isto slično kao niti od Iggy Popa kad je nakon neuspješnih The Stooges zapao u ogromnu krizu 70-ih i praćkao se po new-waveu čekajući svoj "Passanger", "Lust for life" i "Real wild child". Iggyiju je trebalo prilično dugo da neki drugi bendovi počinju svirati njegove obrade i da shvate koliki je nepravedno zapostavljeni potencijal, no Coreyu nakon Slipknot sve ove mlake hard-rock/metalčić limunadice uistinu nisu potrebne bez obzira na komercijalni učinak i još se nitko nije našao da obradi neke njegove pjesme, a izgleda da ga to veoma ljuti s obzirom da je nu-metalu i alternativi dao vrlo mnogo, usput pokravši i nepravedno zapostavljen lokalni bend Mushroomhead. Tko je jači, taj kvači. Vrlo glupa uzrečica. Tko je jači u čemu? Otimanju?

Vidi ovako, Mushroomhead su imali ako vas sjećanje služi, fantastičnu obradu Adele "Rumor has it" na zadnjem albumu "The Righteous & The Butterfly" (2014), a za vjerovati je da je Corey skočio od ludila i zavisti kad je to čuo. E, pa oću i ja nešto obraditi, ali ne te neke tvoje pop ljige s radija. Ok. To je borba dokazivanja ispred jasno motivirajućeg protivnika koji je bolji i jasniji, ali Coreyu očito nije jasno zašto Popson i ekipa redovito dobivaju bolje ocjene kritike, a nemaju toliku popularnost. Možda si misli da publika treba upravo ovakve plitke pjesme kakve on pravi, a to što Mushroomhead rade da je samo neka dobra underground avangarda za koju ne treba da svi znaju, osobito ne njegovi fanovi.

I ajde, sve se to može fino posložiti za jednu odličnu klasičnu metal gažu, pa je Corey nanizao, pazi sad: "We die young" (Alice In Chains), "Heading out to the highway" (Judas Priest) i "Love gun" (Kiss) za koje njegova publika daleko više šmeka originale, te dvije stvari s kojima se dobro zeznuo - "Creeping death" (Metallica) i "Children of the grave" (Black Sabbath). A-haha! No nije mu na pamet palo da veliki bend i veliki umjetnik ako ide raditi obradu, onda obrađuje nešto iz sasvim drugačijeg sektora, nešto nespojivo s njegovim žanrom u iskonskoj želji da dopuni značaj djela s novim pogledom. Očito je da u kući nema niti jednu ploču i cd izvan vidokruga metala i hard-rocka, pa čak možda niti Status Quo s kojima je Stone Sour vrlo blizak. I samo da spomenem, za kraj, "Creeping death" sam čuo jednom u Bosanskom Novom na koncertu Monomanija 1.V 2010. kad su bihaćki klinci Adamantine opalili šamarčinu seronjama, upravo ovakvim kakav je Corey. Oni su svirali obrade Metallice, ali do jaja. A ne ovako isproducirano mlako i kompaktno sjajno urađeno, idealno ugođeno da postane hit. I Sabbathi su ovdje ispali vrlo smiješni u razini onoga čemu Corey teži - mainstreamu na nivou Uriah Heep 21. stoljeća. Nema veze s Ozzyijem i Iommijem, to je samo furka ko' kad Pero iz Opće Opasnosti prodaje staru foru Divljih Jagoda, a Ripper brit-pop furke. Ništa ni najmanje originalno, ali u nekim trenucima i ubjedljivije bolje od autorskih materijala Stone Sour. Presmiješan potez. I Duran Duran su svojevremeno napravili album s obradama pa to danas više nikoga ne brine.

Gdje je taj Corey s početka 21. stoljeća? Čini se, u velikoj, velikoj krizi. Za svirati gaže po Miamiu, obalama Južne Amerike, Australiji i Sredozemlju gdje srednjovječni puk nešto možda i zna o tim pjesmama. Dobro urađeno produkcijski, ali idejno uistinu loše i bezveze. Nepotrebno. Kome? Penzionerima na Cipru, sirotinji u Grčkoj i opaljenim vikendašima u Rio de Janeiru?

Naslovi: 1.We die young, 2.Heading out to the highway, 3.Love gun, 4.Creeping death, 5.Children of the grave

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/04/2015