Da post rock nije samo privilegija sjevernoameričkih i europskih bendova prikazuje nam i najnoviji primjer. La Gran Perdida De Energia su četiri momka iz Patagonije koji su željeli prijeći granicu njihovog grada i države, pa su se s dvije gitare, basom i bubnjevima odlučili stvarati instrumentalnu muziku "bez granica".

Ovaj puta to nije ružiona kakvu očekujemo od većine bendova iz post rock ladice, već je to mirna instrumentalna muzika u kojoj su u prvom planu smireni gitaristički igrokazi, koji asociraju na jug, more i visoke temperature. To je najizraženije u pjesmama kao što su Balsa ili Bajo el Manzano. S druge strane u De Los Que Viven Bajo el Agua nakon smirujućeg uvoda dolazimo do bučnog srednjeg dijela a da bi pjesma završila sa skoro pa novovalnim ritmom. Da ne bi sve prošlo bez vokala, na posljednjoj i najdužoj Diente de Leon, članovi benda izgovaraju neku "mantru" koju ponavljaju više puta.

Sve u svemu, simpatičan album preporučljiv za slušanje "u hladu bora pod zidom čempresa".

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 16/09/2012