En Plein Air su sekstet iz Rima u sastavu Eric i Giovanni (gitare), Ludovico (bas), Aron (synth), Marizia (violina) i Adriano (bubnjevi). Potpisavši ugovor 2009. sa Fluttery Records istog ljeta objavljuju EP "L'alba Irradia L'inutile Parola" sa 4 kompozicije pokupivši pregršt pozitivnih kritika. Ovaj debi album snimali su u Rimu, a masterirali u Londonu dobivši kristalno čist zvuk koji je na razmeđi post-rocka, ambijentala i soundtrack formi.

Riječ je o 7 instrumentalnih kompozicija s relativno prihvatljivim tajmingom koji varira između 5 i 6 minuta, a u njima bend prikazuje raskošni spektar kreativne pribranosti koja doseže monumentalne artističke sklonosti ka klasičnoj glazbi sa elementima jazz improvizacija. Tempovi su im posve lagani (izuzev nešto snažnijeg uvodnika "Waterloo"), a u nekim kompozicijama osjećaju se natruhe utjecaja Death Cab For Cutie, Explosions In The Sky, te nezaobilaznih post-rock vedeta Mogwai iz svoje 'klasične' faze, te islandskih Sigur Ros. Posebnost njihovom finom i nježnom drone perfekcionizmu daju violinske šare koje zajedno sa klavirskim i synth linijama defiliraju koloritom slika kao na pokretnoj traci. Elem, upravo violina dodaje i specifičan šarm koji u nekim trenucima dozove i dašak britanskih Delgados ili pak podsjeti da i mi u svojem dvorištu imamo jedan vrlo sličan bend - Mika Male. Za razliku od većine post-rock sastava koji upražnjavaju instrumentalističke formate i uvjetno rečeno bivaju dosadni na uštrb minimalističkih repeticija, En Plein Air nemaju nikakvih problema sa ispunjavanjem dokolice. Njihove kompozicije se istina, gibaju prilično sneno i ljeno, ali istovremeno i razvijaju suptilno tečne melodije ("Thai", "Oltre La Pioggia", "Sul Confine" i sjajna završna "Frammenti Di Una Vittoria") koje praktički nemaju predvidljivih i monotonih minimalizacija, tako da se ovih nešto manje od 40-tak minuta može ugodno smjestiti u sam gornji dom svjetske post-rock scene.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/05/2011