Post-rock kvartet iz sjeverne Danske na svojem trećem albumu odlazi u istraživanje melankolije i ambijentalnih pasaža. Točnije, ovaj album u trajanju od punih sat vremena donosi jednu ogromnu komadinu "The alter ego autopsies" koja iznosi punih 20 minuta, dvije nešto 'kraće', "Simplicity has a paradox" i završnu "The etiology diaries" koje se gibaju svojim minimalističkim tokovima oko 12-13 minuta i dvije, relativno umjerenije "The engram dichotomy" i "Transits" sa kraćom minutažom. Uvodnik "Departures" koji iznosi dvije minute tu je samo kao intro za piano i gitaru u kojem se već jasno naziru obrisi cijele konstrukcije albuma. To su dugotrajne minimalističke sekvence s različitim gitarskim tehnikama koje iz pjesme u pjesmu protežiraju predugačke uvode, zaplete, rasplete i krešenda, no unatoč pasivnoj dinamici u kojoj se bendu, poput nekadašnjih kraut-rockera apsolutno nikuda ne žuri, čitav materijal ne trpi od stilske stereotipne monotonije. Vještu zamku suhoparnosti izbjegli su zahvaljujući skladnom putujućem transu koji se provlači kao background sa diferencirano odsviranim gitarama i klavirskim intervalima. Sa stepenasto prilagođenim aranžmanima, tok albuma je povezan iz pjesme u pjesmu i ima svoju organsku priču punu psihodelije sa različitim opservacijama koje su intrigantne za meditaciju i stvaranje vlastite filmske fabule.

Međutim, nameće se jedan sasvim drugi problem kojeg se ne može uočiti iz udobnosti vlastite kućne audiofoničnosti. Naime, ovaj bend sa ovim materijalom slušati uživo može se samo sjedećki budući da ne pruža niti jedan broj za drmusanje i ples, a to je onda nešto sasvim drugo... Ali kako god, ne može im se osporiti da nemaju svojih pozitivnih vrlina koje jezde iz momenta u moment, samo što su ti momenti razvučeni ko' tv sapunice...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/05/2011