E, konačno da i ja posjetim taj bastion od Vip cluba, došlo je vrijeme. Čuo sam razne priče, no meni se klub doima sjajno. Prostran je, ima prilično veliku, doduše nisku pozornicu jedva pedalj-dva uzdignutu od osnovnog podija, ali zvuk je još ponajbolji koji se u metropoli može dobiti s obzirom da sam prisustvovao koncertu dva žestoka metal/rock benda.

SKAUT, koje ja osobno cijenim kao jedan od ponajboljih hrvatskih top-5 bendova u zadnjih 7-8 godina, imaju onu stereotipnu priču novije generacije izvođača koja nikako ne uspijeva potpuno isplivati na površinu. Jasno je i s Marsa da ovdje u Hrvatskoj i općenito na Balkanu bendovi koji su iznikli u 21. stoljeću, a pogotovo ako sviraju ovako žestoki stil s autorskim pjesmama, imaju sve veći i veći problem okupljanja, odnosno rasipanja publike. Ljudima je uistinu jako teško dati 15 ili 20 kuna za ulaznicu, pa čak i ako je dobiju gratis, nemaju za neku cugu, a kad si u takvom materijalnom lošem stanju koje izaziva i psihičke disfunkcionalne probleme, onda ti niti jako dobar bend neće značiti mnogo pa makar on zvučao kao kombinacija Metallice, Pantere i Machine Head.

Sjećam se jednog odličnog koncerta Skauta u pretovarenom KSET-u davne 2007. godine kada mi se činilo da će Veljo, Goc i ekipa vrlo brzo stasati u vodeće zvijezde hrvatskog rocka. A da je sve išlo kako treba, posebno u ekonomskom i socijalnom pogledu u ovoj državi, oni bi zasigurno to i postali jer se uočava jedna druga komparacija. Da su oni američki bend, danas bi vjerojatno sa svoja dva objavljena albuma imali milijunski tiraž i za njima bi se otimali mnogi eminentni bendovi da im budu barem predgrupa, a moguće i da udruže zajedničke snage na svjetskoj turneji.
No, tako je kako jest. Naši ljudi nemaju love, teško im je izdvajati za 'luksuz' i jedva da si uspiju mjesečno-dvomjesečno-tromjesečno zacrtati nekoliko koncerata na koje će otići, pa je tako u ovom nadasve jako lijepom klubu njihovoj svirci prisustvovalo, po mojoj slobodnoj procijeni, 50-tak ljudi, možda koja duša i više.

Međutim, Skaut su pružili jednu od ponajboljih svirki kojima sam prisustvovao, a mogu reći da mi oni spadaju u sam gornji dom 'brojčanika' po broju odgledanih nastupa uz Cinkuše, Hladno Pivo, Majke, Overflow i Let 3. Njihov nastup je sve žešći iz koncerta u koncert, pa čak i furiozniji, tehnički dotjeran u tančine, svirka im je nevjerojatno nabijena energijom i svaki puta se čudim da li je moguće da ovi momci iste pjesme mogu još žešće odsvirati. Jeste da oni nisu brutalni metal koji meni uopće ne bi smetao, dapače, volio bih i to čuti od njih (a bilo je večeras i takvih izleta), no oni slijede svoju jako dobru shemu paradoksa i ismijavanja kojekakvih ljudskih gluposti u vrlo agresivnoj varijanti s kojom bi komotno mogli jednog dana i kao 'penzioneri' odlično funkcionirati na pozornici. Ta glavna energija se nalazi upravo u njihovim pjesmama i jako upečatljivom Veljinom vokalu o kome odavno više ne razmišljam kao o James Hetfieldu. Veljo pjeva sjajno u ovim zacrtanim okvirima koje bend momentalno ima, nije growl, mada ga zna i umije koristiti, nije 'clean', već je prilično prljav i grub, a umije i zarepati s obzirom na kontekst pjesme. Druga stavka - Goc na gitari. Ta momčina s ovom postavom nema nikakvih problema - piči ono što svako uho čuje - sjajne riffove i melodije, odvali solažu da se smrzneš i vodi kompozicije kao da pakira najljepše hard'n'heavy rock poklone svakome na ovome svijetu tko ih želi dobiti. A ritam sekcija je jednostavno - mrak. Fenomenalno pojačanje s ex-Ramirez basistom Tomislav Šuškom (svira i u Kinoklubu) je sada gruvačina do jaja!!! Okey, već sam ih gledao nekoliko puta u ovoj postavi, no ova stijena od muzičara radi nešto što se malo koji basist usudi - svira solaže, improvizira, dodaje nove slojeve na neke već jako dobro znane pjesme, eksperimentira (samo vjerojatno članovi benda to osjete) i naposljetku, ima nekoliko jako dobrih efekata (čak i wah-wah) s kojima je vrlo blizak Tom Morellu, gitaristi iz RATM.

Svirka Skauta je koncizna i uigrana, tu nema niti najmanjih primisli o falširanjima. To se slobodno treba zaboraviti. Nego, vidiš... Kad imaš ovakav sjajan bend koji odvali 'do daske' i uz to ima kolekciju vraški dobrih pjesama od kojih niti jedna nije 'vozio sam prema gradu 120 na sat' ili o nekakvom 'cviću iz đardina', već o intelektualnim sarkazmima svakodnevnice, razrađenim scenskim kulisama života, naravno i emocijama i mrakovima i strahovima i 'svjetskim bolima' na jedan specifičan Veljin način koji se s društvenom aktualnom tematikom poigrava na vrlo sofisticirani, ali nadasve zabavan način da skoro svima i svemu 'jebe mater' jer zna zašto i zbog čega, naprosto nije jasno kako su Hladno Pivo i Let 3 uspjeli već nakon debi albuma, a Skaut još uvijek nisu. Osnovni razlog je u publici koja traži kruh svoj svagdašnji i što gluplje tekstove da utješi svoju bol, u ničemu drugome.

Za razliku od navedenih, a mogao bi ih još podosta navesti, Skaut me često začude svojom metaforom koja naoko izgleda da je jednostavna i 'plitka', ali kada se neke stvari prevrte stotinu puta (pa i u glavi), primjerice o životnim iskustvima koja su neosporivo satkana u Veljinim tekstovima, upitaš se 'o čemu uopće on pjeva'? Moj je zaključak da je on jedan veliki poeta, rocker i metalac koji se izražava kompetentno na strahovito visokoj razini umjetnika koji je odrastao uz hardcore i thrash estetiku koju posve elokventno i zabavno umije koristiti u svakoj pjesmi, pa su tako prve tri večerašnje skladbe odvalili posve nove, iznenađujuće kompozicije koje pripremaju za iznimno žestok treći album.

Prva "Čovjek" sa gruvačinom u mid-tempu imala je atmosferičan uvod nakon koje su slijedili odlični riffovi i sve bolje Veljino pjevanje, a druga "Riječni pas" (prepisano s njihove play-liste) s vrlo interesantnim tekstom o djevojkama 'o cure jeste li svrsishodne' bila je vrlo kompleksna s rap dionicom, žestokim tempom koji je dosegao skoro hardcore, a potom se vokalno odšetao u melodično pjevanje. Treća "Sapunica" se trebala naći na njihovom neobjavljenom 'drugom' albumu kojeg sticajem prilika i dobrim prijateljstvom s bendom imam kao radni demo materijal koji im stoji neiskorišten otprilike 4-5 godina. Pjesma je to o incestu s puno umjerene metal gruvačine, te su s ove tri nove skladbe potpuno žestoko otvorili koncert dajući i više od onih 100%.

Dalje su slijedile uglavnom dobro poznate pjesme "Hey", pa je onda Veljo uzeo gitaru i zasvirao mnogo puta izvedenu, ali još uvijek neobjavljenu "Lucifer/ Mefisto" u ska-ritmu s ubačenom world-music/folk solažom, a potom najveći hit "Crna rupa" i "Prolazna" (obje s drugog albuma "Blefer") koje su bile jedini 'lakši' predah. U tom intervalu Veljo se dobro zezao s interakcijom publike pokušavajući ostvariti što bolji feedback, pa je tako rekao u narednom velikom, prvom hitu "Kako je umro Petar Pan" iz 2006. da onaj tko će se najjače derati 'Petar Pan' dobija cd "Blefer" kojeg je postavio pored monitora, a da publika sama odredi tko će to biti. I naravno, iznenada je ušetao jedan momak i pokupio si cd (a možda nije niti uzviknuo, nisam primijetio). No, Veljo je odmah dograbio drugi cd, ponovno ga stavio na pod i onda je pošteno i korektno došao neki mladić i iz sveg glasa punog strasti poviknuo 'Petar Pan(ceta)' (ha-ha-ha), te uzeo cd uz pljesak djevojaka koje su sjedile u separeima.
Posljednji dio koncerta bile su žestoke "Osa" (s debija "Nož za dvoje"), te specijalno najavljena "Mississippi smile" (još uvijek neobjavljena) s komičnim sarkazmom kako je prvi album bio namijenjen tržištu ex-Yu, drugi dalekom Istoku, a da će treći biti samo za usko tržište SAD, pa je to pjesma na engleskom jeziku. Inače, pjesmu su mnogo puta već svirali na koncertima i svaki put zvuči sve bolje i bolje, a ovaj puta je zvučala poput standardne Metallice iz 90-ih godina. Potom se Veljo opet šegačio, dakako na račun sebe i benda kako su pokušali napraviti obradu Kinokluba koji su svirali pjesmu 20 minuta, no oni su je ubrzali da traje 19 minuta, ha-ha-ha. Naravno, nije bila u pitanju nikakva obrada, već njihov, rekao bih legendarni, još jedan nikad objavljeni klasik "Papa Štrumf" koji će se vjerojatno naći na tom vražje nabrijanom i žestokom trećem albumu. Ovdje je uz svu sjajnu tehničku potkovanost benda u prvi plan izbio Tomislav svirajući bas preko wah-wah efekta, kapa dolje. To je zvučalo strahovito moćno i elegantno. I naravno, koncert su završili sa furioznim pop-punk komadom "Daj pokaži prijatelja", još jednom velikom hitu specijalno napravljenom za dječji film "Koko i duhovi" (jel' ste ga pogledali?), ovaj puta ga adaptiravši u hard/heavy varijanti.

Ma koliko god da se tražila 'dlaka u jajetu', ovom nastupu Skaut ama baš ništa nije manjkalo s njihove strane. Sviraju sjajno, jako dobro se kapiraju u odnosima glazbenih relacija, vražje dobro su uvježbani dozvoljavajući si i predahe poput 'jazz' intermezza kada jedan glazbenik 'drži glavni tok' dok se drugi na par trenutaka odmara, ma perfektno. I s puno snage, maksimalno nabijene energije i obiljem jako dobre zabave u koju neprestano pokušavaju navući. Mene jesu odavno zato jer uistinu volim što ovi dečki rade mada sam stari konj koji bi se mogao družiti i s njihovim roditeljima koji se isto poput mene, vrlo brzo spremaju u penziju s plus-minus 5/10 godina razmaka. Ma sve je to isto ako postoji sličan svjetonazor, no ja s ovim mladim momcima osjećam kao da sam odrastao uz istu mjuzu, iste cure, iste probleme, iste dječje bolesti i jako slične životne preokupacije ulice, TV-a i različitih rock zvijezda koje mi život kroje po mome mjerilu već više od 30 godina. Skaut su uistinu sjajan hard/heavy-rock bend kojeg obavezno morate barem jednom pogledati uživo bez obzira da li vam se njihov prilično jak, moćan i agresivan nastup sviđao ili ne. Oni su bez obzira na fakat oscilacijski moment rasipanja publike u metropoli i, ne zaboravimo, 'lošem danu' koji je uslijedio nakon općenarodne pijanke zvane 1.maj, odsvirali jedan od najboljih koncerata kojima sam prisustvovao. Postoje i video snimke, pa ćemo ih jako brzo i vidjeti...
Drugi bend bio je WICKED GARDEN o kome ne znam ništa, a osobno me i nije baš ništa posebno zanimalo budući da sviraju samo obrade. Solidni su muzičari, obožavaju svirati legato pjesme koje znaju svi, nemaju nikakvih egzibicija kao što to cover bandovi znaju prakticirati, a kako mi se čini, najkompetentiji u ovoj četveročlanoj postavi je dugokosi gitarist koji s vremena na vrijeme zasvira i klavijature. Vokal (i gitarista) se pokušava ufurati u svijet bendova koje obrađuju, ali mu to baš i ne uspijeva na adekvatan način, no može se 'zažmiriti'. Pružili su solidan performans (dvije gitare, bas i bubnjevi), dosta su scenski atraktivni i ako imate tenzija ka stereotipovima poput "Fuel", "Whiskey in the jar" (Metallica), "From out of nowhere", "Digging the grave" (Faith No More) ili "Basket case" (Green Day), onda ih komotno možete pozvati na svadbu nekog prijatelja koji neće da mu bend uz otužne zabavnjake i tamburaše svira Dire Straits i prežvakane rock evergreene Claptona, Floyda, Elton Johna i George Michaela za popizditi. U tom kontekstu su jako dobri, ali nikako drugačije. Samo zabavni. Nisam ih odgledao do kraja jerbo se drugi dan moralo na posao. Maybe next time...

horvi // 05/05/2013