Američki oneman bend iza kojeg stoji više od dvije dekade rada pojavio se sa mračnim trip-hop albumom koji podjednako varira i na relacijama između industriala, ambijenta, drone/doom metala, psihodelije i elektronike.

Iza ovog imena stoji oneman projekt tamnoputog hip-hop DJ-a Christophe Gilmorea iz Chicaga koji je svoj prvi album "Warhol" objavio još 1988. Inače je veliki aktivist koji se naziva 'afro-futuristom', ima cijeli serijal nastupa po raznim dobrotvornim festivalima, a najpoznatiji je po radu u soundtracku "The Gift Project Of Chicago" zajedno sa vrlo sličnim aktivistima poput Rebece Zorach, Leslie Wilsona, Kimberly Pindera, Patric McCoya i Samanthe Hill. Svima njima je zajedničko, premda se bave posve različitim djelatnostima (fotografija, kiparstvo, književnost, kritička teorija, interdisciplinarne umjetnosti...) da su povezani sa tzv. afro-američkom dijasporom s kojom ostvaruju svoje aktivističke suradnje.

Kod FluiD-a je posve nepoznat njegov diskografski opus. Mada djeluje već više od dvije decenije, on je posve zbrkan i nitko ga do sada nije doveo kronološki u red. Najčešće se spominje kao remikser i suradnik sa Ganymede, Fr/action, Heat From A Deadstar, Blood Into Water, One Dead Fuck, Worms of the Earth, DisinVectant, Black Saturn, Selbst-Morder, Finger Painted Dead i John 3:16. Jedno vrijeme je proveo u industrial-gothic rock bendu Die My Darling gdje je bio klavijaturist i programer, a također je bio članom i nekolicine bendova u kojima je svirao synth i bas gitaru - D.O.D., Wardrobe Cathedral, Immaculate Corrosion i Drug Of Choice. Također spomenimo da ima nekoliko godina osnovne muzičke škole, počeo je svirati još u 6. godini, studirao je orkestraciju klasične i jazz glazbe, a privatno svira tenor sax, piano, flautu i obou.

Po ovome albumu kojeg je radio 2010., a zvanično objavio početkom 2011. za švicarsku etiketu Alrealon Music primjećuje se otprilike vrlo slična zvučna sfera nalik na Dalek i Massive Attack, mada nekoliko kompozicija odskače od trip-hop/ hip-hop standarda uvlačeći se u nova područja post-industriala koji uz njegov domicilni hip-hop korespondira i sa dubovima, metalom, jazzom, psihodelijom, avangardom, elektronikom, noiseom... Kada sam prvi puta preslušavao ovaj album bez ikakve upućenosti u biografiju FluiD-a, namah sam pomislio da se radi o bendu koji je negdje otprilike u fahu The Young Gods, barem po uvodnoj kompoziciji "DH-1". Tromiji industrial, samplirani basovi, obilje kakofoničnih intervala sa različitim frekvencijskim lomovima poredani su aranžmanski u veoma skladnu instrumentalku. Zavaralo me da sve ove zvukove možda radi kompletan bend: čuju se basovi, noiserski radovi gitara, a odjek neke prastare krame synthova nastavlja se sa piano dionicom u narednoj "AIC" koja ne bježi daleko od Massive Attack. Harmonije klavijatura, ležeran tempo trip/hip-hopa upućuje da je riječ o kompetentnom autoru koji vješto barata sa pop formatima oblikujući ih u veoma mračne atmosfere. Nema vokala. Možda minus za ovakve umješne gradacije, no zato u "Iron communiqué" dolazi kao gost na mikrofonu stanoviti Black Saturn razotkrivajući vrlo dobar složenac hip-hopa, naracije i polumelodičnog vokala koji podjednako pretendira na navedeni stil kao i na industrial pojačan atmosferičnim apokaliptičnim noise-gothicom čiji nisko uštimani gitarski riffovi najviše odgovaraju black-metal/drone standardima. Još jedina pjevana skladba, ranije objavljena "Disrupting the ghost" u mračnom raspoloženju giba se kroz psihodelični križanac elektronskog trip-hopa i world-musica, dok su nastavak albuma odreda instrumentali (tek tu i tamo prošarani nekim vokalnim samplom) koji su premda vrlo kreativno satkani, ipak ostavljaju dojam mračne letargije u kojoj osim povremenih eksperimentalija manjka potpuni uvid u cjelokupnu fabulu. Tako primjerice ambijentalni post-industrial "Refuge" i "Sublimation in the zero hour" djeluju kao neki djelićak koncepta ćuprijsko-niških Third I, "Froz n II" opet u maniru industriala kojemu je dodan efekt disonantnog drone/doom metala, dok su "Dread futures", "The absent present" i završna "Parallel states" očito nekakve ambijentalističke skice kojima evidentno osim klasičnih dub, vokalnih i eksperimentalnih samplova namjena nije svrsishodna za ništa drugo osim skladne popune prostora.

Jest da je veliki problem današnje minimalističke trip-hop scene manje-više približno sličan onome što je Tricky izjavio još prije desetak godina: 'da sam radio ovako nešto u vrijeme be-bopa i jazza 50-ih, moja glazba bi bila obično sranje'. No, očito je da su se svi kriteriji rada na pop sceni kakva god da jeste znatno srozali, a artom se smatra i ovakva polu-samplirana/ polu-odsvirana muzika. Biti DJ i muzičar kao što je FluiD danas uopće nije teško (prisjetite se samo Thievery Corporation), ali čudi sam umjetnik, ako je već kao što mu biografija govori, školovani glazbenik, vlastito znanje i umjeće je ovdje predočio kroz minoran i vrlo štur, već izlizani i pohabani obrazac. No, sam stil i nije toliko bitan faktor kao činjenica da se FluiD poistovjetio sa onima koji imaju daleko manje talenta i znanja.

Mršavo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/12/2011