Što se promijenilo od zadnji puta. Da vidimo... Stil i zvuk su približno jednaki, malčice opušteniji metalizirani stoner rock ka komercijalnijem radio friendly dekoru. Postava je ista, Vlasotince je isto s hidroelektranama na Vlasini, čovek može da ide na pecanje malo dalje i razmišlja o novom vremenu koje, kako izgleda ne može biti bolje, samo lošije. "Crni kilovati" je zato daleko mračniji i depresivniji album od prethodnih izdanja na kome se Miloš Petrenj bavio emotivnim preokupacijama, ženama, sofisticiranom erotikom i frustracijama, ali sada je stvar znatno drugačija. Možda bi album otišao u nekom drugom smjeru distopije najavljene još 2018. prvim singlom "Ja vidim sve", žešćim riffovima i fabulom o robotima kojima ne treba sunce i voda nego samo šteker za struju, a onda je 2019. uslijedio i drugi "Nemam vremena" o bezbrižnijim trenucima subotnjeg izlaska u selo-grad, tja... Tada je malo kome padalo na pamet da posjeti ezoterike i gataru koja će predvidjeti kolaps, lockdown i društveni kaos izolacije.





Adekvatan odgovor tome stigao je neprijeporno kao nevjerojatna najava propasti 20. siječnja (januara) 2020. pred sami prvi val pandemije u obliku trećeg, intenzivno mračnog i depresivnog singla "Potopiće se obale" koji ima kompletno proročanske stihove 'pričaš da će biti gore, da je ranije bilo bolje/... sve naše zabave nekada su bile svadbe, sada su to sahrane'. Ne ulazim u to oli jeste ili nije Miloš ipak pogledao ezoteriku i gatari u tarot i magičnu kuglu, ali jest pogodio na vrijeme meteorološku prognozu za narednih tko zna koliko godina.



Samo 8 pjesama (neke su izostavljene u periodu snimanja, kako kaže interview) u trajanju od više nego pristojnih 40 minuta imaju snagu i kvalitetu prepoznatljivog izraza dostatno moćnog benda koji se ne zadržava samo na početnoj primamljivosti riffova još jednog, četvrtog aduta "Histamin" u rasplesanom 4/4 tempu bubnjara Vladimira Stankovića ili grungerskom naboju "Otkucaji srca" Soundgardena iz zadnje epohe. Tu je blueserski stoner "Sizif balegar" sa zgusnutim gitarskim radom (drugi gitarist ima isto ime i prezime Piksija), doom fleksibilnošću pančevačkog Briganda i disonantno razvučenim vokalnim arijama, zatim post-punk staccato laganije "Ništa nije kako izgleda", jedine intenzivno emotivne, da se ne kaže ljubavne utjehe pojačane odjekom kravljeg zvona, te lijepa mol završnica "Crno srce", idealna za finiš svakog stoner/ grunge albuma koji bježi od klišejiziranih standarda "Black hole sun", "No excuses", "All apologies" ili "Jeremy". Uz puno različitog gitarskog rada, ubačenih kraćih psihodeličnih driftova i puno melodičnih intervencija, s juga Srbije je ponovno sazrio ozbiljan dugosvirajući materijal čija upotreba nema garanciju na striktno zacrtan određeni vremenski rok trajanja. Mrakovi, depresija i društveni očaj regionalnim ex-Yu ustavom su deklarirani za narodsku dobrobit kako se ne bi bahatili, prekomjereno uživali, gojili i oboljevali od dijabetesa. Zdravlje naroda i narodnosti je najbitnije.

Naslovi: 1.Histamin, 2.Otkucaji srca, 3.Sizif balegar, 4.Nemam vremena, 5.Ništa nije kako izgleda, 6.Potopiće se obale, 7.Ja vidim sve, 8.Crno srce

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/11/2021